BiH Vijesti

Otkako je Gospa otišla u Sinj Ramu prati usud vode i vatre

635Pregleda

Rama i Sinj imaju istu zaštitnicu – Blaženu Djevicu Mariju, samo što je Ramci zovu Gospa Ramska, a Sinjani Čudotvorna Gospa Sinjska.

Riječ je o slici koju su 1687. godine ramski fratri spasili iz goruće crkve na Šćitu i spaljene Rame, pa s njom i nesretnim pukom potražili spas pred Turcima bježeći u Sinjsku krajinu. Kroničari bilježe da se u zbjegu našlo tisuće katolika iz Rame, Duvna, Livna… Oni i njihovi potomci su godinama kasnije, točnije na Veliku Gospu 1715. godine, sudjelovali u junačkoj i legendarnoj obrani Sinja, što se već gotovo 300 godina u obliku Alke i hodočašća obilježava kao najveća pobjeda u povijesti Sinja, pri čemu goleme zasluge pridaju zagovoru Gospe Sinjske.

Turska sila potom počinje slabjeti, pa se neki prebjezi vraćaju u zavičaj, a neki ostaju u Sinjskoj krajini, o čemu svjedoče brojna prezimena. Kako danas izgleda Rama? Crkva i samostan na Šćitu danas se doimlju kao mjesto iz bajke. Šumoviti je to poluotok okružen modrim jezerom. Nedavno je crkva obnovljena tako što je fasada obložena domaćim kamenom muljikom, tu je skladno uklopljena Kuća mira, iza u šumarku Muzej i Galerija, a okolo crkve, na njegovanom travnjaku, nekoliko monumentalnih skulptura u bronci, među kojima dominiraju “Posljednja večera” i “Diva Grabovčeva” Kuzme Kovačića te “Ramski križ” Mile Blaževića. − Kuzma Kovačić napravio je i ova zatvorena vrata u crkvenom zidu − objašnjava župni vikar fra Stjepan Lovrić. Legenda kaže da su na zidu crkve ostala zatvorena i nagorjela vrata koja će se otvoriti tek kada se Gospa vrati.

Fratarska straža

I dogodio se Ramcima Gospin povratak nakon 300 godina. Naime, 1987. godine, prilikom obilježavanja 300. obljetnice egzodusa, sinjski su fratri donijeli Gospinu sliku u našu crkvu na dva dana.

− Premda sam bio mlad, veoma se dobro sjećam provale emocija ovdašnjeg puka − veli fra Stjepan.

Plakalo je i suze lilo malo i veliko. Bile su to suze radosnice. Pa je netko kazao da bi Gospa trebala i ostati u “rodnom mjestu”, što je uplašilo sinjske fratre. Uzalud su naši fratri uvjeravali Sinjane da će sve biti po dogovoru i da će slika biti vraćena u Sinj. Oni su dva dana držali fratarsku stražu kod Gospine slike. Razgovor s fra Stjepanom prekinulo je krštenje male Jane Jeličić iz Münchena. Nakon što je fra Stjepan obavio obred krštenja, kod “Ramskog križa” okupila se brojna rodbina, na čelu s djedom Antom i bakom Ljubicom.

− Sva moja dica žive u Münchenu, Hrvoje, Tomislav, Anđa i Tvrtko, ali svi su tu kršteni − kaže umirovljeni gastarbajter i povratnik u Ramu.

− Pa i mala Tvrtkova Jana, koja se tamo rodila prije misec dana. I redovito iđemo na zavit našoj Gospi u Sinj. Prije nedilju dana iša sam u Visovac i selo Ramljane. Ko će živit u Ramljanima nego Ramci? Pa kažem jednoj baki u Ramljanima da smo iz Rame, a ona veli: “Moj sinko, svi smo mi iz Rame.” Moj sestrić Ivica Jozić dvadeset je puta hodočastio Gospi Sinjskoj. Pješice, jakako.

Hodočasnički put

Fra Tomislav Brković, gvardijan na Šćitu, spomenuo mi je da je napravljen projekt Gospina hodočasničkog puta Rama – Sinj koji je prezentiran u Sinju, a nedavno i na Šćitu. Pa me uputi na slavnog alpinista i sjajnog dokumentarista Stipu Božića. Otkuda Stipe u ovom projektu?

− Zapravo me odavno golica ideja da se Rama i okolica spoje sa Sinjom starom hodočasničkom stazom koja je zarasla − kaže Stipe.

− Hodočasnici putuju cestama, što je veoma opasno i za njih i za vozače. Uz to ne mogu doživjeti nepoznate terene s kojih se može vidjeti prekrasno područje kojim putuju. Taj bi put išao preko planine Ljubuše, pa bi pored Tomislavgrada išao na Privalu, odakle se pruža krasan pogled na Duvanjsko polje i Buško jezero, pa iznad Kazaginca i Kamenskog prema Jabuci kraj Trilja, odatle poljem prema Sinju. Dobit ćemo i 70 posto novca iz europskih fondova, a općine Rama–Prozor i Sinj obvezale su se osigurati preostalih 30 posto iznosa. Bit će to uređene i označene staze s odmorištima, slično hodočasničkim putovima prema svetištima u Lurdu, Fatimi, Compostelli… Slično planiramo i s hodočasničkim stazama prema Međugorju. Na kraju nam fra Stjepan pokaza ploču s 1250 imena ispisanih ubijenih Ramaca u dva svjetska rata.

− Ramu već stoljećima prati usud vode i vatre − kaže fra Stjepan.

− Turci su u više navrata palili samostan i crkvu, tuklo nas je u Prvom svjetskom ratu, a napose u Drugom, kad su partizani i četnici 1942. godine ubili više od 1200 duša. Prvo su partizani u ljeto spalili samostan i crkvu, a time sve stare matične knjige, a u jesen iste godine četnici su u krvavom pohodu ubili oko 900 civila. A onda su komunističke vlasti šezdesetih godina prošlog stoljeća potopile Ramsko polje i rastjerale gotovo dvije tisuće Ramaca. Ima ih svugdje, a u novije vrijeme najviše u Zagrebu, Požegi, Pleternici, Đakovu…, pa u zapadnim zemljama. U posljednje vrijeme puno ih se seli u Dubrovnik. Mi smo dali Hrvatskoj ne samo najbolje ljude, nego i Gospu. Ja se nadam da nas nije zaboravila i da neće. Kao ni Hrvatska. A Sinjani nam dolaze za Malu Gospu.

Severina je imala pretke u Duvnu

Iznad duvanjskih sela Kuka i Luga nalazi se najstarije katoličko groblje Vučkovine. Niže njega je Vučkovića draga, a u kronikama se spominje fra Pavao Vučković, legendarni duvanjski fratar i ratnik iz vremena bitke za Sinj.

− Kod nas nema prezimena Vučković, ali sačuvala se priča da su se oni odavde masovno preselili u Sinj − veli mi u telefonskom razgovoru Jure Stanić.

− Plemićka loza. Bila i ostala. I Severina je imala pretke u Duvnu. Pa rukometaš Domagoj Duvnjak. Evo, mi Stanići imamo rodijake i prezimenjake u Poljicima, pa se svake godine posjećujemo. Pa Tripale. U crkvenim knjigama piše da su u Brišniku živili Tripalovići. A danas ih nema prije Sinja. Moram kazati da i moji prezimenjaci u Brnazama kažu da im je podrijetlo iz Duvna. Rodijaci.

Tri dana hodao do Sinja

Među Jeličićima se našao i Šimun Babić, ugledni odvjetnik iz Zagreba i predsjednik Ramske zajednice u Zagrebu. Došao je s obitelji na odmor u stari zavičaj, na “visinske” pripreme za hodočašće u Sinj.

− Ovo je bilo moje peto pješačko hodočašće na Veliku Gospu u Sinj − kaže Šimun. − Došlo mi je još osam Zagrepčana, pa smo krenuli starom stazom. Prvo smo išli preko Ravanjskog polja na Galečić kraj Šujice, gdje smo noćili. Drugi dan smo išli preko Borove glave do Prologa u Livnu, gdje smo opet noćili, a treći dan preko Kamešnice i Vagnja u Sinj. Putovanje je trajalo tri dana, ali to je bio sjajan doživljaj koji čovjeka tjelesno, duševno i duhovno obnovi. Puno je Ramaca bilo na hodočašću. Nekada ih je bilo još više, ali mnogi se odlučuju za Međugorje.

Slobodna Dalmacija/Petar Miloš