___________________
___________________
Gledao sam jučer fotografije mimohoda kroz naš grad – Tomislavgrad, gledao u tuđini, a s mislima u zavičaju, u voljenoj domovini, pa došlo mi nešto napisati, moram, a vi ako mislite da vrijedi, objavite.
Je li slučajno da svaki Duvnjak u najvažnije stvari u životu, pred najvažnije životne odluke, polazi iz hrama Božjeg? U bračni život polazi nakon vjenčanja, zakletvi pred Bogom. U novu školsku godinu svaki učenik polazi s molitvom u našim duvanjskim crkvama. Ali ljudi koje sam jučer vidio u bazilici u Tomislavgradu, oni su posebna priča, centar ove priče.
Prije 27 godina krenuli su s krunicama oko vrata, molitvom na usnama, junačkim srcem i puškom na ramenu protiv nečega zlog, nečega što odudara od krunice i molitve, a krenuli su kao BRIGADA KRALJA TOMISLAVA. Išli su protiv tehnički jačeg, ali voljom, moralom, ljubavlju, molitvom i srcem neusporedivo slabijeg protivnika, nekoga tko hoće tuđe, a sa tuđim se nikad nitko nije, niti će se ikad usrećiti. Išli su čuvati mene, tebe, nas, Duvanjsko polje i sve Hrvate. I upravo ta njihova snaga bila je u očima, pogledu i držanju. Oči širom otvorene, pogled pun ponosa i držanje pobjednika. I sačuvali su nas, zato im svima HVALA, a poginulima VJEČNA HVALA I SLAVA.
Dok neke “velike” nacije prave od svojih gubitničkih “armija” prave pobjednike, prave nadljude (Rambo, Ryan itd.), dok iste te nacije otimaju i ratuju na tuđoj zemlji, a i dalje su veliki, veliki pobjednici koji bi nama “malima” trebali biti uzor i misao vodilja. A šta smo ja, ti i mi svi uradili od ljudi koji su nas branili, svoje najbolje godine života proveli u rovu, na ledu, kiši i snijegu da bi mi ostali i opstali u našem Tomislavgradu? Reći ću samo za sebe osobno, nisam ništa. Poštujem li ih? Poštujem, ali ni blizu koliko treba. I može me biti sramota.
A vlast? Šta je ona napravila njima? Vlast pogotovo ništa. Degradirani, za vlast su zadnja rupa na svirali. Umjesto da uživaju u slobodi koju su sami stvorili, jednostavno su primorani tražiti kruh po njemačkim i austrijskim bauštelama, kako bi osigurali kruh svojoj djeci. Spavaju u prostorijama sa 5, 6 ili više osoba, ali nije im teško ništa. Stani malo, pa kako će ljudima koji su prošli spavanje u rovovima, u zemunicama, na snijegu, biti išta teško, pogotovo jer su tada išli za slobodu, a danas tu slobodu traže tamo gdje je nečija tuđa. Ali njima opet nije teško. Zašto ta vlast ne bi organizirala autobuse da dovedu svu duvanjsku djecu, da bude jednostavno obveza svakog učenika iz Tomislavgrada doći na mimohod, da oda počast svom tati, djedu, stricu, bratu, susjedu… Zar to ne bi bilo lijepo? Jer tko ne cijeni svoju prošlost, ni budućnost mu neće biti svijetla.
A Vi, branitelji Tomislavgrada, dignite ponosno glavu jer ste Vi jedini, jedini i opet jedini razlog da se u Tomislavgradu vije zastava Hrvatske i pjeva Lijepa naša! Nitko drugi! Bog vas blagoslovio, pratio, štitio i čuvao u vašim životima.
JA SAM NA VAS PONOSAN!
www.tomislavnews.com/ Piše: Duvanjski gastarbajter Filip Bartulić
