Rijetko se tko nakon nekog vremena sjeća kakav je život bio prije, tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.
Bila jednom jedna djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Mrzila je svakog osim svog voljenog momka. On je uvijek bio tu za nju. Rekla mu je: “Kad bih samo mogla vidjeti svijet – udala bih se za tebe.” Jednog dana, netko donira par očiju za nju. Kad su joj odstranili zavoje mogla je vidjeti sve, uključujući i svog dečka. On je upita: “Sad kad vidiš svijet – hoćeš li se udati za mene?”
Ona ga pogleda i uoči da je on slijep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije da se uda za njega. On ode u suzama i nekoliko dana kasnije napisa joj pismo:
” Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer prije no što su postale tvoje – te oči su bile moje.”
Ova, uistinu poučna priča o ljubavi i (ne)zahvalnosti primjer je kako ljudski mozak najčešće funkcionira.
Rijetko se tko nakon nekog vremena sjeća kakav je život bio prije, tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.
I zato uvijek:
Prije nego kažeš neku ružnu riječ – pomisli na one koji ne mogu govoriti.
Prije nego se počneš žaliti na okus hrane – pomisli na one koji nemaju što jesti.
Prije nego se požališ na svoga muža ili ženu – pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.
I danas prije nego što se požališ na život – pomisli na one koji su umrli prerano.
Prije nego se požališ na svoju djecu – pomisli na one koji žele djecu, ali ih nikad neće imati.
Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću – sjeti se onih ljudi koji žive na ulici.
I prije nego i pomisliš da uperiš prst u nekoga i počneš ga osuđivati – sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.
I kada te loše misli počnu bacati u depresiju – Ti stavi osmjeh na svoje lice i pomisli: ”Ja sam živ i još sam tu!”
I zahvali Bogu na svemu što imaš u Životu, upravo takvom kakav je …
Odabrao: www.tomislavnews.com(AA)
