Volimo mi tako. Misliti da smo bolji od drugih. Podrugivati se bolesnima, smišljati viceve, liječiti vlastite komplekse ukazujući na tuđe nedostatke.
PIŠE: Martina Mlinarević-Sopta
Slatko nam je to vidjeti na fotografiji. Otme se uzdah miline i nježnosti. A ustvari, budimo iskreni, itekako paničimo. U trudnoći prvo doktora unervoženo pitamo – Jel sve u redu?! Kao da ovaj anđel na fotografiji i njemu slični anđeli, nisu u redu. Jako smo licemjerni. Posebice kad se radi o bilo kakvim problemima djece i odraslih sa određenim poteškoćama u razvoju. Prije nekog vremena u jednom hercegovačkom mjestu umrla je majka već starijeg mladića sa sličnim problemima. I da ne bi bilo bruke pred ljudima (jer bruka je jedino što zanima naše usrane živote), mladića su zatvorili u kuću i nije prisustvovao sahrani. Kad je sprovod krenuo od kuće, on je toliko plakao tamo iza prozora lupajući rukama od staklo, da je ta buka rušila čitav svijet svojim bolom i jezom. Jedina osoba koja je trebala biti prisutna na toj sahrani, nije bila. A on i majka su godinama bili jedno drugome sve. I oslonac, i snaga, i sreća, i život. Sve na ovome svijetu i puta sto još.
Volimo mi tako. Misliti da smo bolji od drugih. Podrugivati se bolesnima, smišljati viceve, liječiti vlastite komplekse ukazujući na tuđe nedostatke. Sve dok nas jednom ne dotakne do srži. Moj najdraži ujak od djetinjstva muca i kad čujem neku zajebanciju koja se ismijava s osobama koji zadnje napore svoje snage daju da slože rečenicu bez drhtaja, oči mi se refleksno napune suzama ko bunari poslije kiše. Premalo razmišljamo o onima koji nesebično ulažu sebe da bi netko njihov osjetio da nije nimalo drugačiji.
A i što znači danas biti drugačiji? U ovom i ovakvom svijetu, gdje ljudi sve više nalikuju na potpuno iste horde dvoličnih i kompromisnih kalkulanata, biti drugačiji od ostatka tog poretka, je čudesni unikat. I prava je sreća da takvi unikati, sasvim čisti, potpuno iskreni u svojim emocijama i osmijehu, ne baštine ništa slično s nama ostalima koji se smijemo na baterije, volimo na baterije i živimo na baterije.
A mogli bismo puno toga učiti od njih. Samo da se malo usudimo konačno zaviriti u sebe pa naći ono nešto što se zove srce. Pustiti ga da samo skoči. Šta ima veze što padamo u nepoznato i hoće li se otvoriti padobran? Čarolija je u letu. U prekrasnim pejzažima. U adrenalinu. U osjećaju da si zaista pogledao životu u oči, rekao mu – „Đe si kralju?!“; te ga zatim odradio najbolje što znaš. Kao da je zadnji dan svih dana ikada.
U moju osnovnu školu je išla djevojka Marija, danas velika žena i majka prekrasne djevojčice s Downovim sindromom. Ne poznajemo se osobno, ali i samo kad ih sretnem slučajno na cesti izazovu mi osmijeh. To valjda znači biti drugačiji. Mogućnost da možeš nekome zagrijati srce i na daljinu.
U moru mlitavih i hladnih, koji te uopće ne dotaknu čak ni kad su tik uz tebe, to je ona drugačijost koja jedino vrijedi.
