Uz međugorski slučaj svjetlećeg kipa u bitno.net svoje mišljenje iznosi poznati svećenik
Primijetio sam da dosta ljudi dodiruje, “naklanja” i moli pred kipovima. Po meni je to idolopoklonstvo. Znam da će mnogi reći da je to samo izvana i da je to bezazleno, što mislim da nije. Lijepo je da nas raspela i kipovi pokraj putova podsjete na Boga, ali nikako da se pred tim kipovima klanjamo i molimo. To bi trebalo spriječiti, ali ne znam kako. Zašto je u nekim crkvama i puno kipova svetaca? Čemu zavoditi narod? Ili je to stvar pojedinaca tj. župa pa radi kako tko hoće. Zar to nije idolopoklonstvo, vidi: Iz 44 i druga Božja zapovijed?
Dragi čitatelju,
Već sam ranije pisao o odnosu teologije i umjetnosti pa ti šaljem link na to pitanje: Teologija i umjetnost
Važno je znati da se kršćansko štovanje svetih ikona i kipova ne usmjerava na njih same, već na onoga koga prikazuju. Treba voditi računa o jasnoj razlici između poštovanja i klanjanja. Dok svete slike i kipovi zaslužuju poštovanje, njima se nikada ne klanjamo. Oni ne utjelovljuju milosti sami po sebi, već nam samo pomažu uzdignuti duh Bogu kojemu smo se jedino dužni klanjati. Mislim da simboliku ikona i kipova možeš bolje razumjeti ako malo promotriš životno iskustvo. Što znači sličica djeteta koju roditelji nose u svome novčaniku? Zasigurno to nije njihovo dijete. Sličicu iz novčanika ne vodimo na ručak ili izlet, ne pridajemo joj nikakvu magičnu snagu. Međutim, ta slika pomaže da se češće sjetimo dragih osoba koje volimo. Zato i posebno brinemo o njima. Ništa se ne bi dogodilo našoj majci/ocu/bratu/sestri ako bi netko pred nama raskidao njihovu sliku. Ali bi li te taj čin pogodio? Na sličan način možemo razmišljati i o svetim slikama/kipovima u odnosu na Boga.
Tu se, dakle, ne radi ni o kakvom zavođenju naroda niti prekršaju prve (ne druge!) Božje zapovijedi. Naravno da su i u tom području moguća zastranjenja i da je katehetski odgoj i te kako koristan. Ali to ne znači da su slike i kipovi štetni i praznovjerni sami po sebi.
Prilažem ti i nekoliko citata iz Katekizma na tu temu:
2129 Božji je nalog sadržavao zabranu praviti bilo kakav rukotvoren Božji lik. Ponovljeni zakon tumači: “Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Gospodin, Bog vas, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika (…)” (Pnz 4,15-16). To je Bog posve transcendentni koji se objavio Izraelu. “On je sve!”, ali istodobno jest i “iznad svih djela svojih” (Sir 43,27-28). On je “sam Tvorac ljepote” (Mudr 13,3).
2130 Ipak je Bog, već od Staroga zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolično vodili k spasenju u Utjelovljenoj Riječi: tako npr. mjedena zmija,[61] kovčeg Saveza i kerubi.[62]
2131 Sedmi opći sabor u Niceji (god. 787.), polazeći od otajstva Utjelovljene Riječi, nasuprot ikonoboraca, opravdao je čašćenje ikonâ: ikonâ Kristovih, ali i Bogorodice, anđelâ i svih svetaca. Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu “ekonomiju” slika.
2132 Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, “čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan”, [63] i “tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana”.[64] Čast iskazana svetim slikama jest “čašćenje puno poštovanja”, a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu.
Štovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome pokret duha prema slici ukoliko je slika ne staje na njoj, nego smjera k onome što slika predstavlja.[65]
BTB,
Don Damir
