Ja vjerujem da je to svjetlo na kipu samo još jedna Gospina poruka da se okrenemo svjetlu, miru, radosti i molitvi – kazuje Vicka
Vicka: Kada bude trebalo, Gospa će mi otkriti tajnu svjetlećeg kipa
Niti sam je još pitala, niti je ona to spominjala. Kazat će ona kada to, i ako bude, trebalo. No, ja vjerujem da je to svjetlo na kipu samo još jedna Gospina poruka da se okrenemo svjetlu, miru, radosti i molitvi – kazuje Vicka
Nakon što je u ponedjeljak zasvijetlio Gospin kip u rodnoj kući Vicke Ivanković Mijatović u Bijakovićima, ova Gospina vidjelica u srijedu se prvi put susrela s brojnim hodočasnicima u Centru “Ivan Pavao Drugi” u Vionici pokraj Međugorja. Kad smo tamo stigli, upravo je stotinjak Poljaka i Nijemaca izlazilo iz novoizgrađene crkve, a unutra su na susret s Vickom ulazili Brazilci, Španjolci, Portugalci.
Uskoro u dvorištu ostade samo sedmero čeljadi u hladovini drveta. Vickin vjerni pratitelj, neka vrsta tajnika koji sebe zove Vickinim malim bratom, preko kojega sam dogovorio razgovor s Vickom, zamoli da malo pričekamo, pa mi predstavi hodočasnike u hladovini.
-Ovo su ti naši prijatelji iz molitvene skupine u Kaštelima – veli Ivan. Pa mi se predstaviše Aldo, Zora i Nikola Delić, Martina Grizelj, Robert i Maja Rodić, te voditelj Boris Bašić. I oni čekaju dragu prijateljicu Vicku, kako reče Zora. Da ih blagoslovi i moli za njih. A onda poče priča.
‘Doživio sam obraćenje’
– Ja sam pukovnik HV-a – veli Aldo.
– Ratovao i u Livnu kao pripadnik Četvrte gardijske, a nakon rata niti sam tražio mirovinu, niti mi je tko nudio. I bio nervozan, ljut, bijesan ponekad… Dok nismo žena i ja došli u Međugorje. Ja sam četiri puta dolazio pješice.
-Radi se o tome da mi na drugačiji način gledamo na život – dodaje Zora.
– Naprosto smo spoznali da neki problemi uopće nisu problemi. Naučili smo da je život radost.
-Ja sam bio vjernik samo na papiru dok nisam doživio obraćenje nakon susreta s Vickom – kaže Boris Bašić.
-Sada sam naprosto drugi čovjek. U našoj molitvenoj skupini imamo više od stotinu čeljadi, muških i ženskih, malih i velikih, bogatih i siromašnih… dolaze nam kriminalci, drogeraši, alkoholičari… i mnogi su doživjeli obraćenje. Ja sam također ratnik i bolovao sam od PTSP-a, ali sam ovdje našao novi život i hvala Gospi što mi je dala još jednu šansu.
‘Ja samo molim’
Kaštelani su sačekali Vicku koja se s njima srdačno izljubila kao sa starim prijateljima, te molila Boga za svakog tako što bi im položila ruku na glavu. Pa sam i ja zamolio Vicku da izmoli i za mene. Veselo je pristala i ozbiljno molila, ali duže nego kod ostalih. Pa je kolega snimatelj Brane na temelju toga zaključio da sam veći grešnik ili u najmanju ruku vjerski zapušten, na što se Vicka nasmijala. A zatim spremno odgovarala na sva moja pitanja.
– Gdje si, kada i od koga čula vijest da je Gospin kip u tvojoj staroj kući zasvijetlio?
– Bila sam na putu kada me mater nazvala i to mi priopćila. Samo sam joj kazala: “To je Gospina volja. Molite se!” Onda sam se vratila, ali još nisam bila tamo. Do prije tri godine tu sam u rodnoj kući razgovarala s hodočasnicima, ali je ta ulica tijesna i prometna, pa vjernike koji me žele vidjeti primam ovdje u Vionici.
Ti svakodnevno imaš susrete i razgovore s Gospom. Jesi li Gospu pitala išta u vezi s kipom koji svijetli i je li ona što kazala?
– Niti sam pitala, niti je ona to spominjala. Kazat će ona kada to, i ako bude, trebalo. No, ja vjerujem da je to svjetlo na kipu samo još jedna Gospina poruka da se okrenemo svjetlu, miru, radosti i molitvi. Naše su duše ispunjene tamom, svijet se koprca u toj tami. Ovdje je živa Gospa već tolike godine, ona nam stalno šalje poruke, a na nama je da ih razumijemo, da otvorimo srce prema njima. Svaki čovjek to može, a Gospa se obraća svima.
Čini mi se zanimljivim da nije zasvijetlio kip Gospe Međugorske, nego Gospe Lurdske. Kako to tumačite?
– Gospa je jedna, ona želi na taj način poslati svoju poruku. Uostalom, taj kip Gospe Lurdske donijeli su mi talijanski hodočasnici točno prije trideset godina. Donijeli su ga iz Lourdesa. I, evo, kažu da su upravo talijanski hodočasnici prvi zamijetili svjetlo na Gospinu kipu. To je Gospina volja, ja ništa ne odlučujem, nego samo molim.
Biznis s fotografijom
Dok sam razgovarao, brojni hodočasnici su čekali. A onda je Vicka počela grliti i ljubiti talijanske hodočasnike, zatim španjolske i brazilske koji su čekali pred crkvom. Pa se nešto mislim, teška i njezina kruha, Bože mi oprosti. S iskrenim osmijehom poljubiti i zagrliti svaki dan stotine ljudi, željnih zagrljaja i poljubaca, izmoliti nad njihovim glavama tisuće Očenaša, i tako svaki dan, više od trideset godina. Pa načas prekinem njezine srdačne susrete i pitam Vicku kako ima toliku energiju i dosadi li joj katkad.
-Nikada, evo ni sata nemam, ni čvrstog rasporeda. Ne mogu ja napustiti ove ljude koji me žele zagrliti radi termina. Oni su moj termin, a Gospa mi daje snagu. U tom trenutku skupini Talijana približila se jedna sitna Španjolka koja se, ugledavši Vicku, došuljala do nje. Zaštitar je pokušava udaljiti, ali je Vicka zovne, zagrli i poljubi, a ona se vrišteći od veselja pridruži svojoj skupini.
Na povratku iz Vionice svratim do kioska kako bih kupio cigarete. Kad tamo, opazim na jednom stolu uokvirenu i uvećanu sliku Gospina kipa koji svijetli. Nešto mi se slika učini poznatom, a naš Brane odmah prepozna svoju fotografiju koju je snimio prošle noći. Sjajna fotografija, da nije, ne bi se već prodavala kao međugorski fenomen, ali Brane vrti glavom u nevjerici. Premda i sam Hercegovac, ne može vjerovati kako dobre poslovne reflekse imaju. U roku od dvanaest sati uspjeli su skinuti sliku s interneta, povećati je, uokviriti i ponuditi hodočasnicima (na crno). No, to je druga strana Međugorja, ona profana i ovozemaljska.
Uostalom, ako u Međugorje dođe godišnje milijun gostiju, ako svaki ostavi sto eura, to je sto milijuna eura. Deset posto od toga je deset milijuna, više nego općinski proračun. A ipak, ceste u Međugorju su rupave, uske, pokrpane… nikakve, pa je ružno vidjeti privatne vile po kojima štrapa prljava voda iz rupa na asfaltu.
-Istina – kaže jedan moj poznanik – ali kod nas nema države… Zapravo ima općina, županija, entitet, država… pa bi se dililo na puno dionika. Onda se radi po pravilu: Ko jami, taj ne dili!
PIŠE PETAR MILOŠ/Slobodna Dalmacija
Snimio Branimir BOBAN / CROPIX
Ustao iz invalidskih kolica i sada vozi bager
Kaštelani nam ispričaše i priču o čudesnom ozdravljenju Željka Mornara iz Okruga Gornjeg.
– Taj naš kum – veli Aldo – obolio i završio u invalidskim kolicima, s liječničkom dijagnozom da će u njima ostati doživotno. Pa je razmišljao o suicidu. Sada priča kako je prvi znak vidio u križiću koji mu je žena donijela od Gospe Sinjske. Onda je došao s nama u Međugorje. Bilo je to prije dvi godine. Za Božić pretprošle godine javio nam se da hoda. Vrištao je, plakao… od veselja. Eno ga danas vozi bager, a njegov doktur ne može sebi doć od čuda. Onda je mene uzeo za krizmanog kuma svome Tončiju.
