Prošla su 3 (tri) puna mjeseca kako su svi, od preostalih 129 radnika dobili otkaze,plus 30 u veljači, plus 40 u protekle dvije-tri godine, a da nitko od nadležnih institucija nije spomenuo ovo što se događa sa sudbinom ljudi i same tvornice kojoj uskoro slijedi stečaj i bolno otrježnjenje
Sada prvi put pišem na profilu o svojoj, ”našoj” Tvornici kabela u Tomislavgradu. A zašto pišem? Prošla su 3 (tri) puna mjeseca kako su svi, od preostalih 129 radnika dobili otkaze,plus 30 u veljači, plus 40 u protekle dvije-tri godine, a da nitko od nadležnih institucija nije spomenuo ovo što se događa sa sudbinom ljudi i same tvornice kojoj uskoro slijedi stečaj i bolno otrježnjenje. Unatoč demagoškim obećanjima i lažima uprave o ponovnom pokretanju proizvodnje u devetom mjesecu, jasno je bilo da su to samo odgovori kojima se kupuje vrijeme i izbjegava odgovornost. Odgovornost za propast firme koja je ”preprepre zadužena” hipotekarnim kreditima i inim obvezama . Kao da se struktura vlasti, kako općinske tako i županijske, ama baš ništa ne tiče, i kao da ovaj ”događaj ” uopće nije bitan za ovu jadnu malu sredinu. Dvije stotine ljudi preko noći dobiva otkaz, tvornica tone i ništa??? Komentar suvišan, i svaka rasprava nepotrebna, sve je očito i tako jasno.
Napominjem, SSTKT-a je kroz svoj rad jedini upozoravao na ovo što se događa u ”Kablari”, ali sluha nije bilo, da bi na kraju priče ”VOĐE” neslavno dobili otkaze potpisane od Federalnog ministra rada i socijalne skrbi, zbog toga što smo štrajkom samo htjeli raditi i sačuvati bilo koje radno mjesto, a time i tvornicu.
Inzistirat ćemo na zajedničkom sastanku predstavnika države tj. prodavatelja,premijera HB županije, načelnika općine, vlasnika, resornog ministra, te predstavnika tužiteljstva s ciljem preispitivanja i revizije kako privatizacije tako svih radnji koje su dovele do zatvaranja Tvornice kabela, koja je opći interes zajednice i društva u cjelini.
Naime, privatizacija se nije dogodila preko noći. Učinjeno je mnogo propusta, kako u ispoštivanju ugovora tako i drugim štetnim radnjama. Nitko nikad nije došao i u tri dana objavio loše stanje firme, njenu prodaju i podijelio suvišnima otkaze. A ne, ne. Prvo krenu priče o tome da firma loše stoji. Potom se šuška o njezinoj konsolidaciji i eventualnoj prodaji, što se bez pompe i dogodi. Naime, osim Kapisa, suvlasnik je(27 %) i Mega Čajavec iz B.Luke . Tako radnici dobiju dojam da je ipak nekom stalo i uljuljaju se u nadi da se stvari ipak neće baš tako loše odvijati. Potom stigne novi suvlasnik, obično netko tko djeluje jako nadobudno i s dobrom pričom o tome kako će posrnulu firmu ponovno dići na noge, ali bit će potrebni izvjesni rezovi, tj. otpuštanja i smanjivanja plaća, jer firma nema financijskih sredstava , moraju se vraćati milijunski krediti koji su završili u ”zemlji bez imena i naziva”….
Mijenjaju se kadrovi, postavljaju se nepismeni i neobrazovani ljudi na pojedina odgovorna radna mjesta s očitim ciljem izazivanja kaosa i destrukcije. Na žalost, podsticani od instruiranih, dobro plaćenih provokatora, to i rade , mada nesvjesno uvjereni u ispravnost svojih suludih činova. A takvi su podobni , ne ramišljaju, niti što vide.
Novi tzv.vlasnik, preko svojih pasa čuvara, ubacuje precizno dozirane vijesti o radnicima koji “ništa ne rade, a primaju plaću”, o onima koji su ustvari “najveći krivci što firma bilježi gubitke”, o “neradnicima koji su navikli zabušavati” i tome slično. Slijedi stvaranje atmosfere sumnje i straha među radnicima.
Onda, po prokušanoj formuli “zavadi pa otpuštaj”, natjera radnike da cinkare jedni druge, da se, u golom egzistencijalnom strahu, ulizuju novim šefovima i prokazuju elemente koji stoje na putu blistavoj budućnosti firme. Kad se neprijatelja lociralo, slijede potezi tipa “odlazak na čekanje”, “odlasci u penziju”, “otpremnine” i psihičke torture u kojima ljudi pokazuju svoju najgoru stranu, baš kao i u ratnim uvjetima.
Tako se dogodi da kolege koji su proveli po 30 godina u istom proizvodnom pogonu, zajedno marendavali, zajedno disali i zajedno “zabušavali”, najednom jedan drugome postanu sumnjiva lica koja opstruiraju opstanak firme. Onda jedan dio suvišnih odlazi na ta neka čekanja s kojih se najčešće i u najvećem broju nikada ne vrati. Oni koji su otišli, suočavaju se s uzaludnošću prijavljivanja na Zavod za zapošljavanje i s besmislom koji čovjeka strefi kad shvati da više nikome nije potreban. Oni koji ostanu, od sreće što nisu otpisani, pristaju na sve. Operacija uspjela, pacijenti pomrli. Što se tiče novih vlasnika – mission complete.
Tako se nekako stvar odvijala posljednjih godina u ”Kablari”, tako se nekako stvar odvijala posljednjih desetak godina u svim privatiziranim proizvodnim firmama. Bez ulaženja u psihička stanja onih koji su se našli na listi za odstrel i onih koji su eliminaciju suvišnih preživjeli, radi se o čistoj matematici.
Sad je na potezu tzv. država i oni koji je predstavljaju, oni koji su prodavali državnu imovinu i koji su odgovorni zbog propusta onog kome su podarili tu imovinu.Hoće li se provesti zakon na neodgovornim vlasnicima kako se provodi i na radnicima koji skupo plaćaju pravdu, a pred zakonom smo svi isti! Brine li se “država”istinski, jednako, o svim svojim građanima? Štititi li interese svakog stanovnika, a time i nesretnog radnika?(Nastavak slijedi…)
www.tomislavnews.com
