I u Mandinu Selu i u Lipi ljudi vole krafne. Samo ih tamo ne zovu krafne, nego krofne, valjda zato što su okrugle, kao slovo O.
PIŠE: Blago Vukadin/www.tomislavnews.com
Obožavam krafne. Posebno one s marmeladom od marelica. Ako njih nema onda one druge, s marmeladom od jagoda. Te su malo duguljaste, ali prijaju za doručak. Još kad su posute šećerom u prahu! Mmmm, za oblizat prste!
I u Mandinu Selu i u Lipi ljudi vole krafne. Samo ih tamo ne zovu krafne, nego krofne, valjda zato što su okrugle, kao slovo O. Cijela kuća zamiriše od svježih „krofna“. Moram napomenuti da imam nekoliko ujni, ali dvije od njih su specijalizirane da pravljenje krafni, naime dainica Nada, Jozina žena, i Šolješkova Mira. Imam i dva brata, a jedan je stručnjak za konzumiranje krafni, Procipina. Onaj drugi više obožava janjetinu. Kombinacija tih dviju ujni i jednoga brata skupa s krafnama je pogubna. Pričaju oni bezobrazne viceve, ismijavaju svakoga tko je malo ozbiljniji i godinama pamte kada, kako i koliko puta zaredom su koga prevarili. I još pričaju o tomu u javnosti! Da je naći bilo kakve druge tri žene, takvu kombinaciju kao što su Nada, Mira i Procipina nećeš sresti na cijelom Duvanjskom polju, a kamoli u Lipi i Mandinu Selu.
Ja sam poslije osnovne škole otišao u Zagreb, a Procipina je k’o naime išao u školu u Tomislavgrad, a u stvari je najviše vremena provodio u Lipi vozajuć’ taćke, traktore, a kasnije i kamione. Na mom putu do škole u Gornjem Gradu sam prolazio Jurišićevom ulicom, a na desnoj strani, negdje iza glavne pošte, je bila lijepa, mala pekara. U toj pekari je krafne prodavala još ljepša djevojka Štefica. Ajme, što je bila zgodna! Ja sam svakoga jutra tamo navraćao, buljio u njene okrugle dijelove tijela i kupovao okrugle krafne. Nije ih bilo slađih. I dan danas kad jedem krafne sjetim se Štefice i zamišljam što bi bilo da je bilo drugačije. Kratko rečeno, kad se radi o krafnama već sam imao sav potrebni know-how, bio sam stručnjak za njih.
Nakon kraja školske godine sam obično nekoliko tjedana dolazio u Mandino Selo. I u Lipu, po nesreći. Tako smo jednoga dana trebali otjerati ovce na Trebiševo. Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam saznao da idem skupa s Nadom, Mirom i Procipinom! Ovce su se polako penjale uz Ljubušu, a mi za njima. Njih troje su cijelo vrijeme pričali nekakve gluposti, smijali se meni i mojoj brizi da se koja ovca ne izgubi i nisu ni za jednom potrčali. Šaro i ja smo bili jedini koji su posao ozbiljno shvatili i preuzeli odgovornost. Kad smo došli do Slanog Doca već je bilo podne, valjalo je ručati nešto. Pretpostavljao sam da će biti luka i slanine, jer od takve dvije ujne nisam ni u snu očekivao da su nešto drugo spremile. A jesu, moram ih nerado pohvaliti, iako to nisu zaslužile nakon svega što se kasnije zbilo.
Kad smo zasjeli na kamenje zamirisale su krafne. Zaboravio sam ovce, Šaru, Procipinu i obadvije dainice, sjetio sam se Štefice i njenih sočnih krafni, te me cijeloga obuzela nekakva nostalgija. Probuncao sam nesvjestan što govorim:
„Ej, pa vi ste ponile krafne!“
Kad sam izgovorio tu rečenicu njih troje su se odjednom zakocenuli od smijeha. Bilo mi je neugodno, nisam uopće razumio čemu se smiju, oni su probali izustiti neku rečenicu, no od smijeha nisu mogli. Počeo sam brisati lice misleći da se nisam dobro umio i da su oni to tek sad primjetili. Ali ne, oni u još gori smijeh! Nakon dobrih desetak minuta je Ercegovka Mira prva došla do sebe i teško dišući izustila:
„Oš krafnu, hahaha, ili krofnu, hihihi?“.
„Krafnu“, odgovorih ja zbunjeno.
„Nažalost u nas ima samo krofna, huhuhu“, nadodala je Nada, a Procipina je izdajnički klimao glavom i potvrđivao.
Nastojao sam izravnati nesporazum, objašnjavao sam uzalud kako se na književnom hrvatskom kaže „krafna“, kako je „krofna“ lokalni, duvanjski izraz, kako im to mogu pokazati u rječniku čim dođemo kući. Nastojao sam se panično prisjetiti barem nekog citata u kojem se pojavljuje riječ krafna, ali mi ništa nije padalo napamet, valjda stoga što hrvatski pjesnici nisu toliki obožavatelji krafni kao ja. Dok sam se tako bjesomučno branio, nestalo je i krafna i krofna. Sve su spucali! Da sam bio malo mlađi sigurno bih proplakao, što od muke zbog nerazumijevanja, što od tuge za pojedenim krafnama. No, bilo je kasno, prekasno. Meni su njih troje zlikovaca za utjehu dali komad zagorenog kruha i tanku krišku slabo osušene slanine. Morao sam nešto pojesti, inače ne bih izdržao naporni put do Trebiševa.
Nakon puno godina je gospođa ujna Nada preselila u Zagreb. Kad sam jednom prilikom došao kod nje, ona je još na vratima pala u smijeh pitajući me hoću li krafne. Čak je i priznala da sam bio u pravu, ali da je bilo smiješno, nadodala je. Pojeo sam u njenom stanu i krafne, i popio kavu, ali nije to bilo to.
Od opisanog puta na Trebiševo me krafne nemilosrdno svuda prate, kad god vidim neku od ujni, smiju li se smiju. I Mira, iako ona još živi u Lipi, je priznala da se krofne zovu krafne. Ali mi ipak mora spustiti kad navratim kod njih.
Prije nekoliko godina, kad je se ženio Jozin Slaven, došli svi mi u svatove. Došla i mladina rodbina iz Zagreba. Svi se pozravljamo, upoznajemo, ja malo više sa ženama, žene malo više s drugim muškarcima, takoreći small-talk na duvanjski način. Kad eto ti Mire u mom pravcu, nije ni ruke pružila, nego odmah u smijeh, s neba pa u rebra, i započe mi glasno dovikivati, pred svim gostima, znanim i neznanim:
„Oš krafnu?“.
Mi četvero se paramo od smijeha, svi ostali zbunjeno gledaju u nas, neki vjerojatno misleći:
„Ovakvih budala nema puno na svijetu!“.
Pouka iz priče glasi – nije bitno ime, nego ukus. Ja sam to kasno shvatio i zato sam snosio gadne posljedice. Odoh sad u pekaru, brzo zatvara.
