Dok je razmišljao kako će provesti slobodne dane, na vijestima je ugledao gorući tenk u Sloveniji i istog trenutka odlučio napustiti Legiju stranaca i odlazi u Domovinu iz koje je otišao kao dvogodišnjak.
Bio je kraj lipnja 1991. kada se pukovnija Legije stranaca, u kojoj je bio i kanadski legionar hrvatskog podrijetla Željko Glasnović, vratila iz Zaljevskog rata. Bivši profesionalni vojnik kanadske vojske, pravosudni policajac i godinu dana star legionar namjeravao se odmoriti od sedmomjesečnog rata prije nego ga pošalju u neku drugu vojnu misiju. Dok je razmišljao kako će provesti slobodne dane, na vijestima je ugledao gorući tenk u Sloveniji i istog trenutka odlučio da napušta Legiju stra¬naca i odlazi u Domovinu iz koje je otišao kao dvogodišnjak.
Za njim stigao i brat
– Znao sam da će poslije Slovenjje napasti Hrvatsku i da će to biti puno žešće i jače. Borbu za samostalnost Hrvatske nisam mogao gledati preko televizije, želio sam u njoj sudjelovati i istog trenutka zaputio se u Hrvatsku – priča nam Željko Glasnović bivši legionar, general Hrvatske vojske, zapovjednik elitnih postrojbi HVO-a; brigade Kralja Tomislava, 1. gardijske brigade HVO-a i zapovjednik cijelog HVO-a u posljednjim oslobodilačkim akcijama u Bosni i Hercegovini. Dok se legionar Željko Glasnović nakon dolaska s bojnom Zrinski pripremao u Kumrovcu za prve ratne operacije u Hrvatskoj, koja je bila napadnuta od JNA i pobunjenih Srba, njegov brat blizanac Davor ostavio je dobro plaćen posao u Kanadi i stigao za bratom u hrvatske dragovoljce.
{gallery}glasnovic_zeljko{/gallery}
– Ne mogu ja sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske utrke – bile su Davorove riječi kojima je bratu Željku objasnio zašto je došao za njim. Majka Rozalija i baka Ana Živković, koje su u dalekoj Kanadi od malih nogu dvojicu sinova i unuka odgajale tako da uvijek znaju tko su i što su, nisu prozborile ni riječi nego su im dale blagoslov, sretne što su Željko i Davor tako odlučni da se idu boriti za Hrvatsku. Znale su da to, kao i u svakom drugom ratu, može biti put bez povratka, ali bile su ponosne na njih jer ta njihova odlučnost i hrabrost bila je dokaz da u odgoju nisu pogriješile. Kada je spaljeno hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini, braća Glasnović, koja su rođena u Zagrebu i uz janjevačke korijene imaju i bosanskohercegovačke jer su im baka i djed bill ugledni i bogati Hrvati u Bosanskoj Posavini, nisu dvojili ni trenutka nego su se prijavili kao dobrovoljci za taj najžešći rat u susjednoj BiH. Željko Glasnović već je obučavao hrvatske dobrovoljce u Hercegovini, a pridružio mu se i brat Davor te su zajedno u prvoj najvećoj bitci na Kupresu bill teško ranjeni. Željko se iz neprijateljskog okruženja uspio izvući, a Davor s prostrijeljenim kukom pao je u četnicke ruke, odsjekli su mu uho i pokušali ga zaklati, all ga je spasio jedan zapovjednik JNA poslavši ga u zarobljeničku kalvariju koja je trajala punih petnaest mjeseci. Strahote koje je proživljavao na Manjači, svirepa mučenja poput bušenja koljena bušilicom bile su jasno vidljive na njemu kada je njegovu slobodu otkupila majka Rozaljja.
– Da je ostao još tjedan dana ne znam bili se živ vratio. Toliko su ga mučili da ga nisam mogao prepoznati. Zarobljen je s 90 kilograma, a vratio se ni s 50 kilograma – kaže ge¬neral Glasnović.
Kalvarija zarobljenog brata
Tog 10. travnja 1992. kada su linije na Kupresu pale u neprijateljske ruke, braća Glasnović sa svojim postrojbama bili su u okruženju. Željko je u borbama oko sela Kukavice, istočno od Kupresa, teško ranjen s još trojicom suboraca, a na drugoj strani bojišnice u selu Rilić metak je u kuk pogodio Davora koji je nepokretan ostao na položaju. Borio se dok je imao metaka, a onda pao u neprijateljske ruke. Četvoricu ranjenika, među kojima je bio i Željko Glasnović, zapovjednik Kupreške bojne pokušao je izvući na prikolici traktora. Prekrio ih je ceradom i krenuo prema Šuici. Kod hotela Ski zaustavio ih je kapetan JNA misleći da se radi o srpskim dobrovoljcima.
– Nismo znali da je crta pala. A taj kapetan je dreknuo na vozača traktora: “Kuda ste krenuli, ustaše dolje pucaju!” Vozač mu je rekao: “Razumijem kapetane”, okrenuo se i kroz srpsko okruženje počeli se izvlačiti prema Bugojnu – priča nam general Glasnović koji je iz Bugojna preko Uskoplja prebačen u Splitsku bolnicu. Operacija je bila teška, umalo Željko nije preminuo na operacijskom stolu. Ali nakon dva – tri dana oporavka, ustao se i otišao na Šuicu, na prvu crtu bojišnice gdje je zaustavljeno neprijateljsko napredovanje.
– Došao sam u Šuicu u trenirci i saznao da mi je brat živ i zarobljen. Tek na¬kon nekoliko mjeseci prepoznali smo ga u jednom televizijskom prilogu o zarobljenima s Manjače – priča nam general Glasnović. Davor je stopostotni rati vojni invalid i živi na Hvaru. Željko je stacioniran u Zagrebu i često odlazi u Hercegovinu među svoje suborce iz HVO-a. Obojica su se posvetila proučavanju bliže i dalje povijesti. Zajedno su proteklih godina obišli sve njemačke arhive u potrazi za dokumentima koji su Davoru potrebni za pisanje knjige o 2. svjetskom ratu i NDH- a, a Željko završava knjigu o poslijeratnoj kalvariji svoje obitelji.
– Moj djed i baka bili su važni sudionici te hrvatske povijesti. Knjiga će biti posvećena malim Ijudima koji su prošli pravu kalvariju nakon 2. svjetskog rata – priča general Glasnović koji svaku svoju priču potkrepljuje nizom malo poznatih podataka. Inače, njegov otac pobjegao je iz Jugoslavije kada su Željku i Davoru bile dvije godine. Bio je profesor glazbe na Sveucilištu Buffalo, a sinovi ga nisu kasnije vidjeli jer je mlad umro. Braća Glasnović zbog urođenog domoljubnog zova koji in je doveo iz mirne i sigurne Kanade u hrvatsku ratnu neizvjesnost, hrabrost i odvažnost koju su pokazali na bojištu kod hrvatskog puka u BiH priskrbio im je izuzetno poštovanje.
Velika uloga HVO-a
Ratnici HVO-a, koji su prošli najteže bitke u ratu, umirovljenog generala Hrvatske vojske Željka Glasnovića, koji im je kao zapovjednik HVO-a vodio do posljednjih operacija u kojima su stigli dvadesetak kilometara nadomak Banja Luke, smatraju legendarnim zapovjednikom te po časti, hrabrosti, herojstvu i zaslugama u ratu stavljaju uz bok legendarnog generala Gotovine.
– Nisam ja ništa zaslužniji od zadnje poginulog vojnika iz 2. gardijske brigade HVO-a, koji je poginuo dva mjeseca poslije “Oluje” 19. listopada 1995. prilikom zauzimanja kote 348., sjeverno od brane Bočac kod Banja Luke – kaže na to general Željko Gla¬snović koji je i danas najglasniji i najžešći borac za prava diskriminiranili pripadnika HVO-a.
– Mi zapovjednici imamo moral¬nu obvezu prema Ijudima koje smo vodili u bitke da se i u miru borimo za njihova prava koja im vlast uskraćuje – jasan je gene¬ral Glasnović. A kada s njim pričate o ratu, ulozi HVO-a u obra¬ni Hrvatske, registru branitelja, o novijoj i starijoj povijesti naše države i naroda, politici i svemu ostalom, on svaku svoju tezu potkrijepit će brdom egzaktnih podataka i ponuditi logično i jednostavno rješenje za svaki problem.
– Prema Hrvatima iz BiH u hrvatskim medijima vodi se crna propaganda. Neki bi najradije da se ne zna za podatak da je od svih poginulih pri-padnika Hrvatske vojske, njih 63 posto podrijetlom iz BiH. Činjenice su neumoljive, a one kažu da je zadnju godinu rata, u ratnim operacijama od Cincara u studenom 1994. do Juznog poteza u listopadu 1995. godine, kada su združene hrvatske snage došle nadomak Banja Luke, od 23 tisuće vojnika združenih snaga HV-a i HVO-a bilo čak 11 tisuća pripadnika HVO-a. Hrvatska se branila u dolini Neretve, na Kupreškom i Livanjskom polju, Srednjoj Bosni i Bosanskoj Posavini. U Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni poginulo je više ljudi nego u Vukovaru. Moralni je zločin da se Ijudima koji su se borili za Hrvatsku ukidaju mirovine i uskraćuju druga prava koja im pripadaju. Žalosno je da se Hrvatska tako odnosi prema Ijudima koji su dali veliki obol u njezinoj obrani – jasan je general Željko Glasnović.
Tekst: Petar Grubišić/ “Oluja”/TN
