Jučer je, kako što smo javljali, u Tomislavgradu promovirana knjiga profesorica Ive Bagarić iz Bukovice, Tomislavgrad. O knjizi su govorili duvanjski pjesnici i profesori Mijo Tokić i Ivan Baković. Evo što je na predstavljanju o knjizi Ive Bagarić “Jakin broć, iz mista plemenita priče” rekao prof. Baković:
(Iva Bagarić: Jakin broć, Iz mista plemenita priče, Matica hrvatska Tomislavgrad – Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Tomislavgrad – Mostar, 2019.)
Čitajući ovu knjigu naslovi ovoga prikaza su se sami nametali: Sve je imalo smisla; Bit će kako Bog odredi; Ne triba uzboga govorit; Sve bude i prođe, a lju’stvo ostane; Ne će moje ruvo dogodine na ćaćinu prizidu, pa taman crkla; Teška je muška suza; Ode Cvita priko svita; O’stupi, đavle, od kršćene duše; Krsti se kuće u koju svit ne ulazi; Dobro je moći suosjećati i imati dušu; Dobro, kako je Bog dao; Zaosinjilo nam nešto oči, nikako razbistrit prid sobom; Šta god u svitu, nadaj se i kod kuće; Ko tužan, ko žalostan – ja oboje. U ovim naslovima je srž ove knjige.
Ova knjiga je spomenik jednom vremenu koje neumitno prolazi i čuvar je uspomena na ljudsko postojanje u određenom vremenu. A to vrijeme se odmotava brže nego što bismo mi htjeli. Pokojni Duvnjak Jozo Mašić zapisao je u svojoj knjizi Ljudi i tice: „Ljudi su poput ptica: izlegu se, prolete, polete, lete, lete…, spuste se na neku granu, proskakutaju po zemlji, a onda nestanu bez jednog, bez oba krila i u ustima (u kljunu) im ostane pokoje zrno ječma ili pšenice, a oni zakovrnu glavama i – nestanu.“ A da bi se oprlo tom nestanku, vremenu koje neumitno melje sve, i da bi se ostavio trag da smo tu bili, živjeli i snili, ljudi pokušavaju prebaciti preko smrti, već od prvoga zapisa na stećku, preko Vučkovića križeva na Vučkovinama, do danas. Ova knjiga, isječak vremena i ljudi u njem, pokušaj je spašavanja od zaborava. Andrić je zapisao: „Čovjek je dužan svom zavičaju dok je živ“; Iva ovom knjigom vraća dug svom, mom, našem zavičaju. Vraća dug Duvnu.
S puno ljubavi (ne upadajući u zamku patetike) Iva Bagarić piše o vremenu u kojem smo doživljavali veliku preobrazbu, vremenu iza Drugoga svjetskoga rata do danas. Prvo nam se dolaskom partizana i komunista na vlast dogodio veliki pomor, punile su se jame, više ih se nije vratilo nego što ih se vratilo, a i to što se vratilo vratilo se duševno osakaćeno. Zavladala je „duga mračna noć“. A kad je mrak ostaje samo čekati ne će li svanuti i moliti: „Nikog nismo tužili, samo plakali i Boga molili“ veli Mara.
„Uspjeh“ kolektivizacije, socijalističkoga samoupravljanja i društvene svojine nagnao je mnoge na europske bauštele. Donijelo je to lagodniji život, ali i naglu promjenu načina života, običaja, morala i odnosa u obiteljima. Tako smo zdušno uništavali starine da je danas rijetkost u duvanjskom kraju pronaći običan drven kolski kotač. Sve te promjene autorica prati, najčešće, kroz dijaloge bračnih parova Jure i Mare, te Manje i Anđe izrečene sočnom iskonskom duvanjskom ikavskom šćakavicom. Tko bude proučavao duvanjski govor u ovoj knjizi će pronaći obilje građe. Na kraju knjige je i rječnik manje poznatih riječi i izraza.
U samo nekoliko desetljeća ovaj kraj i ljudi u njem morali su iskoračiti iz ilirskoga doba u doba računala i taj lom je morao ostaviti posljedice. Opisani su i susreti s „civiliziranim“ svijetom iz kojega su stigli i novi običajima koji su bili zazorni ovdašnjim ljudima. Pa će strina Zora tako zaključiti: „Ne će to na dobro izać, upamtite šta vam kažem. Muško pa izu ženu i stavi opanke da se suše, i ne stidi se ni matere ni ćaće. To selo upamtilo nije.“
O brzini i dubini promjena govori, naizgled, bezazlena priča o naviljcima: „Mogla je ona, kao i većina seoskih cura, lako ponijeti i veći naviljak, ali je uvijek bila prisutna bojazan da joj kolac ne ispadne iz ruku, to je bila svojevrsna sramota. Strina Stana je vjerovala kako je se njezina kći Ruža mogla udati i u svoje selo da joj nije ispalo kolje iz ruku u ‘zajednici’ kad su se snosili naviljci. Srića pa momku iz grada nije smetala ta mana što mu je potajice priopći njegova rodica, ne nalazeći druge mane curi.
Onog ljeta kad je prva studentica iz sela, Nevenka, došla u ‘zajednicu’ s golim rukama i farmericama odrezanim iznad koljena, srušen je mit o naviljcima i promijenio se ukus domaćih momaka. Samo je strina Stana tugaljivo gledala žaleći za minulim vremenima.
– Naka tankovijasta i špatna, nema ‘vijar duše’ i još došla sa školanja pa nosi naviljke k’o jedna po jedna. Ibretila sam se cili dan i ne bi virovala da nisam vidila. A ni’ko ne bi reko da je ‘cura za naviljaka’, svašta vrime donese.“
I ženska koljena su mijenjala poimanja: „Ugledaše se ženska kolina, nesta stida! ‘ Ko zna na što će to izać, a na dobro ne će, virujte mi? (…) Kratka suknja skratila je i mušku pamet, je dvi ise.“
U obranu svoga svjetonazora i običaja uključila se i baka Manda komentarom: „I slika na televizoru je bolja kad se kupus kuva u kući.“
A kada se promjene događaju prebrzo, kad se raspada svjetonazor na koji se naviklo, onda se ni otporu nije čuditi: (Mara) „Kad sam ja bila dite, nije bilo škole u selu. E, onda rekoše da će se škola praviti na našem okrajku, a cilo selo se diže protiv – ne daju. Brane se kako nemaju krave di pasti. Niko se školi nije veselio.“ (…) A strinin komentar: „Igle u šake, đaa ti odnio školu, ne će ti škola oplest bozavce i kravu pomusti.“ Širenje škola dovelo je u naš kraj i neke ljude iz drugih i drukčijih sredina s drugim i drukčijim svjetonazorima i ideologijama, na čijem primjeru autorica pokazuje i našu ponekad nepotrebnu servilnost i podcjenjivanje svoga. Učitelje iz Srbije i Crne Gore se poštuje, a kad su Duvnjaci i Duvanjke posvršavali škole i počeli raditi u školama ne rijetko ih je dočekao komentar: „Ona će mi dicu učit, naka vižlava.“
Kako je izgledao odgoj oslonjen na matere dok su ćaće u Njemačkoj opisano je u Jurinom pismu Mari: „Neka te dica dobro slušaju. Ne daj povr sebe. Antu triba malo više stukavat da se ne otme, a Ivana triba svitovat. Nek iđu k misi svake nedilje zajedno. Nejači neka ne zaugrizaju jedno u drugo. Ko ne sluša, pucni ga malo šipkom po guzici i zapriti da ćeš meni kazat kad dođem. Ne daj Bože da se na vas požali učitelj, pratar ili starije čeljade (ovaj dio pisma obvezno je čitan djeci).
Rat je učinio svoje, poraće i Njemačka još i više, uglavnom je sve palo na ženska leđa, pogotovo na leđa neudanih, naših teta. U priči Naše tete (koju toplo preporučujem i koja je meni najdraža u čitavoj knjizi) prekrasan je opis: „Bile su tkalje, vezilje, prelje, pletilje u dugim zimskim noćima. Kupelice, kopačice, pastirice, nerijetko i drvosječe, kočijaši i orači, argeti i pomagači u svim poslovima, radeći ih kao najvještiji muškarci. U kućanskim poslovima vješte spremačice, besprijekorne u krečenju kuće, pranju vune, pravljenju sapuna. Vješte muzilje i mljekarice, uvijek spremne priskočiti susjedu u potrebi.“
Čitatelj će u ovoj knjizi pronaći još čitav niz priča o svadbenim običajima, o susretu s velikim gradom, o odnosima između muža i žene, između nevjeste i svekrve, među jetrvama, priča kroz koje se oslikava vrijeme u kojem je bekturan bio jedini miris, a tek poslije se pojavio mirišljavi sapun.
U knjizi nema velikoga epskoga zamaha, nego je sastavljena od kratkih čitljivih priča u kojima prevladavaju neusiljeni dijalozi a svaka se priča može čitati za sebe. Stariji će se sjetiti doživljaja koje su i sami doživjeli, riječi i frazema koji su već odavna u pasivnom leksiku, krpa Faks helizim, a mlađi će imati priliku naučiti ponešto o vremenu koje je prošlo u kojem su ovdašnji ljudi živjeli u punini svoje vjere i morala, naučit će kako su/smo se nosili s nevoljama, ali i s radostima.
Piše: Ivan Baković
www.tomislavnews.com/Foto: mandino-selo.com
