Monografija pod nazivom PRIRODOSLOVNO – POVIJESENA BAŠTINA OPĆINE TOMISLAVGRAD vrhunska je knjiga vrhunskih autora s različitih područja prirodoslovlja i povijesti.
Objavljujemo i zanimljivo pismo-podsjetnik Petra Miloša
Jučer je u Franjevačkom samostanu u Dubravi predstavljena, kako znalci kažu, najbolja monografiju koju je ikada na hrvatskom jeziku netko objavio o krškom kraju i jednoj relativno maloj općini.
Monografija pod nazivom PRIRODOSLOVNO – POVIJESENA BAŠTINA OPĆINE TOMISLAVGRAD vrhunska je knjiga vrhunskih autora s različitih područja prirodoslovlja i povijesti.
Enciklopedijski presjek u čitljivom obliku, užitak za oči i za mozak. Monografija je rađena po najzahtjevnijim standardima, pod strogom palicom glavnog urednika Romana Ozimeca, jezično i slikovno dotjerana da bude čitka i pitka, da ju razumije svako dijete, svaka odrasla osoba, da ju s užitkom čita onaj koji sebe smatra običnim čovjekom, a da u njoj pronađe izvor znanja i akademski školovan profesor. Knjigu su predstavljali autori i izdavači, profesori i književnici. Dvorana samostana je bila do zadnjeg mjesta popunjena, a Duvnjaci i njihovi gosti su pokazali da cijene dobru knjigu, tako da su naše, iznimno atraktivne prodavačice, imale pune ruke posla. Čak je i predsjednik udruge Naša Baština, hrvatski bojovnik Marko Radoš-Mara , ostao bez teksta kad je vidio kako je sve odlično prošlo.
Poseban osmijeh i smijeh je izazvalo pozdravno pismo duvanjskog barda profinjene hercegovačke zajebancije, novinara i spisatelja Petra Miloša, koji je zbog klanja gudina bio spriječen u dolasku, ali je zato u podugački tekst upucao pravi vulkan izvornog humora i sarkazma u najboljem obliku. Svi koji nisu bili prisutni, a sad im je žao, neka slobodno proliju suze propusnice, jer stvarno je bilo lijepo i ugodno.
U ime organizatora Naše Baštine još jednom se zahvaljujem svim gostima, autorima i promotorima. Knjigu možete nabaviti za samo 300 kuna donacije udruzi Naša baština, koja već sad priprema novi fantastičan projekt, napisao je jedan od predstavljača Monografije, magistar Vinko Vukadin, a fotografija uz naslov je Marka Radoša-Mare.
A evo i pisma-teksta Petra Miloša, koje je poslao organizatoru predstavljanja Monografije, a koje je oduševilo i nasmijalo sve nazočne.
PODSJETNIK ZA PROMOCIJU MONOGRAFIJE PRIRODOSLOVNO – POVIJESENA BAŠTINA OPĆINE TOMISLAVGRAD
Licem na Kalandoru, dakle 2. veljače 1961. godine doselim kao 13-godišnjak sa stričevićem Slavom u Slavoniju. Slavo u Viškovcima kod Đakova kupio pola kuće i jednu njivu. Kad smo došli na tu golemu njivu od jednog jutra ili dva dana oranja prvo sam Slavu upitao kako je njivi ime. On je slegnuo ramenima, pa mi veli kako u Slavoniji njive nemaju imena. To su neke „lenije“, vode se pod brojevima i katastarskim česticama. Bio je to šok za mene. Nu, njive nemaju ime?!.
Vjerojatno se pitate kakve veze ima njiva u Slavoniji s temom ove knjige koja se zove PRIRODOSLOVNO-KULTURNA BAŠTINA OPĆINE TOMISLAVGRAD. E,. pa, ima.
Prvo ću nabrojati nekoliko imena njiva u mojim Crljenicama: Dočići, Brižine, Rosulje, Latice, Runjave Glavice, Lazine, Zakršnice, Rebrine, Stupi, Okruglice, Globarice, Krstače, Poljica, Vriline, Krčevine, Barice, Pogrebnice, Jaram, Luke, Podvornice…. A kad krenem u okolna sela te brda i planine- Jarčišće, Lanišće, Kamenice, Kuk, Kik, Oštra Glavica, Duga Draga, Kratke Dražice, Kriva Draga, Široka Draga, Kosica, Smrdeljuša, Kupljevac, Orlov kuk… Sve je imenovano. Pa mi prilikom studiranja filozofije nije teško bilo shvatiti onu Heideggerovu da je jezik kuća bitka. Tako npr. svako duvanjsko selo ima Zgone. To su njive koje se nalaze nadomak sela, pa su se prve kosile kako bi poslužile kao put kojim se volovskom zapregom zgoni žito na guvno. Dakle, bit Zgona je da se njima zgoni žito, bit Podvornice je da je pod dvorom, Luke su uvijek uz rijeku, dakle izlučene su iz nje, na Vrilinama vrije u proljeće, Krčevine su iskrčene, na Pogrebnicama ima starih grobova, Stupi se dugi i uski, Brižine su na brigu—
Na sred Duvanjskog polja, na sastavcima Drine i Šujice, nalazi se Posrana Jaruga. Njezina bit je, kazao bi Heidegger, u tome što je posrana. A posrana je zato što se u vrijeme kosidbe, kada u polje stigne malo i veliko kositi i kupiti sijeno, nije imalo gdje sakriti radi nužde. Isto tako između Duvna i Perića pored ceste nalazi se Posrani trn. Jedno jedino drvo na čitavom putu od tri kilometra. Tu su se olakšavali putnici namjernici. I gnojili je, tako da u životu nisam vidio većeg trna. Još za Duvnjake kažu da mrze drvo. Posjekoše sve, istina, ali kroz naraštaje su čuvali Posrani trn jer je od javnog interesa. Poput Bandićerva javnog WC-a u zagrebu.
Duvnjacima nije trebalo puno mašte i za nadijevanja imena svojim naseljima. To su prava ekološka imena kao da su im nadijevali današnji zeleni. Bukovica, Kongora – Koma gora) Borčani, Grabovica, Liskovača, Lipa, Kuk, Lug, Oplećani, Crljenice, Omolje (Omuljiuna), Mokronoge, Kolo, Podgaj, Prosoje… Ne može u mojoj dragoj Slavoniji, kao ni u bilo kojem ravničarskom kraju postojati Prisoje ni Osoje, jer nema brda. Također u ravničarskim krajevima nema baš neke biljne raznolikosti. No zna se da npr. grabovina voli prisoje, a bukovina i liskovina osoje. Zato u Grabovici ima grabovine, a u Bukovici – nema bukovine jer su je posjekli. A nekada je bilo.
JEZIK
Taj dramatični i raznoliki krški reljef jako je obogatio hrvatski jezik. Jer svakom fenomenu moraš dati ime. Zanimljivo je da su ta hrvatska imena toponima ostala i nakon 500 godina turske vladavine. A taj duvanjski reljef je nekako najprimjereniji čovjeku. Slavonija je beskrajna ravnica. Ne znaš odakle sunce izlazi ni gdje zalazi. Živio sam jedno vrijeme i u Bosni, u Jajcu. Tu su me gušila brda, kao da će se srušiti na mene. No duvanjski reljef je izazovan,. Imaš polje, iz njega brdo, pa se kao dijete pitaš: Šta je iz brda. Tako sam se i ja pitao gledajući Midenu (mjedena). Kad sam obolio od micine, mater me zavitovala odvest svetom Ivanu u Roško Polje. Kad tamo, iza Midene Roško Polje. Odatle sam se i oženio. I to iz jednog roškog sela u kršu i kamenu. Pa me žena odvela i pokazuje ćaćine. Povirimo na jedan dolac, preko njega tri mrginja, a žena veli da su to Njivetine. Zamislite, njivi je vlastito ime Njivetina. A u njoj stotinjak kvadrata.
Ne samo da je dinarski krš obogatio jezik, nego on doslovno tjelesno i fizički formira ljude od ranog djetinjstva. To su prepoznali i znanstvenici, pa govore i pišu o dinarskom tipu ljudi, žilavih, spretnih i okretnih. I zaista, pogledajmo hrvatske sportaše. Daleko najviše uspješnih podrijetlom su sa dinarskog krša. Promatrao sam djecu naših odseljenih Slavonaca ili pak ovu što nam dolaze iz zapadnih metropola s asfalta. Stalno su razbijenih koljena. Zašto? Zato što su geografski razmaženi, ne očekuju prepreke, pa ne podižu noge dovoljno visoko. A naša djeca, barem u moje vrijeme, stalno dižu visoko noge pri običnoj šetnji iz opreza da ne bi nagazili na kakav kamen što se ne vidi iz trave. Koja je to koordinacija pokreta kada čobanče ugleda da mu je krava ušla u šćetu. Maša se za kamen, pa potrči po kamenim šiljcim pazeći u djeliću sekunde da ga poskok ne ugrize za bosu nogu, da mu drača ne izbije oko i da kamenom pogodi kravu u rog. Mora taj biti dobar košarkaš ili rukometaš. Mene je profesor Janda bio stavio u rukometnu ekipu đakovačke gimnazije kada je vidio kako jako i precizno pucam. Ali me izbacio nakon dvije minute, jer nisam znao uhvatiti loptu. No danas u đakovačkom prvoligašu igraju većinom prezimena s krša. Među njima je prve korake naučio i trenutno najbolji rukometaš svijeta koji se preziva, zamislite, Duvnjak.
Da ne bi ispalo kako hvalim Duvnjake na račun svojih Slavonaca, moram kazati da su nas doseljenike Slavonci kultivirali, a mi njih vitalizirali. I dok je Slavoncu najvažnije imati čistu kuću i okućnicu, te ispeći sto kila kolača za blagdane i zasvirati u tamburicu, Duvnjaku je važno napraviti kuću na dva boja. Pa kad u slavonskim selima tražite rodijaka, tražite ga pred kućom na dva boja. Ako u njoj nije rodijak, barem će znati gdje je.
MITOLOGIJA
Kada sam prilikom školovanja počeo učiti grčku mitologiju, nije mi teško bilo dokučiti život u podzemnom svijetu. Jer sam se krio od kiše u pećinama, bacao kamenje u jame bez dna, tjerao golubove iz njih, a nekoliko puta sam vidio čak vile i vilenjake koji su iskakali iz špilja, jama, škripa… Gdje bi se vile i vilenjaci ili grčki i rimski bogovi mogli sakriti u ravnici? . Napokon, imamo Ponor, o kojemu je prije speleologa pisao naš veliki književnik Stipan Čujić. Evo, sad su mu nevinost uzeli naši znanstvenici koji su kroz prošla dva ljeta istražili više od 2 km Ponora gdje ljudska noga, barem živa, nije nikada kročila. Naš profesor Roman Ozimec, koji je napisao sjajan pogovor knjizi, ne ljuti se kada ga nazovemo Duvnjakom. Naprotiv. Ma, nije duvanjski kraj samo dobra ispaša za stoku, nego i za znanstvenike – geologe, paleontologe, antropologe, speleologe…. Hvala im i Bog im bio na pomoći. Kad sam vidio gdje se sve pentraju, gdje ulaze u podzemni svijet i kako se vesele svakom novom otkriću, bude me strah da im se što ne dogodi. Čak su podučili i nekoliko mladih Duvnjaka, pa sad u Ivanu Buntiću i rodijaku Vukadinu Jokarinu imamo ronioce i speleologe. A di je moj prijatelj Miro Šumanović koji je napravio antologijske fotografije, tako da ni sam nisam znao da je duvanjski reljef, napose njegovo podzemlje, tako bogato. Neka i mi Duvnjaci imamo podzemlje, najučenije na svijetu. U našem su podzemlju profesori i doktori diljem Hrvatske. Pa i šire. Eno, ljetos došli iz Beča istraživati duvanjskog praslona.
A otkrio ga naš Jablan Ljubas, podrijetlom Rožanin koji je živio u Jablanici. Srećom ga u ratu protrali u Duvno.
Često nas Duvnjake pitaju o regionalnoj pripadnosti. Kao, osjećamo li se Hercegovcima, Bosancima ili Dalmatincima. A oni kažu: mi smo Duvnjaci. I zaista, sjećam se da bi stari ljudi iz moga sela govorili: Eno Jercegovac prodaje duvan, eno Dalmatinci dotrali grožđe, eno Bosanci protraše konje… Sebe nigdje nisu svrstavali. Zato u Duvnu žene koje udajom dođu iz Dalmacije u selima zovu Kaurke, iz Hercegovine su Jercegovke, a iz Bosne Bosanke. I to ima veze sa zemljopisom. Premda se radi o istom narodu s malog geografskog područja, ono je toliko različito da su razlike u načinu života, tradiciji, zanimanjima, običajima… znatne. Za razliku od tople i krševite Hercegovine ili Dalmacije, Duvnjaci žive na 900 metara iznad mora. A to znači da su kroz stoljeća morali šest mjeseci akordaški raditi u polju kako bi posijali i požnjeli, a onda su šest mjeseci sijelili. Za razliku od Dalmatinaca i Hercegovaca kojima topla klima omogućuje da rade dan – noć, ljeti-zimi. Zato su Duvnjaci fenomen po podatku da 90 posto ovdašnjih gastarbajtera rade isti posao – Gipsputz, fasade, i to na akord. Teško je Duvnjaka dresirati da radi 8 sati u tvornici. Naprosto mu treba vrijeme za priču, razgovor, silo…. Zato danas, kada su se Duvnjaci iškolovali, imamo jako puno pisaca, novinara, ljudi od pera. Pokupili gene sa sijela. A Hercegovci i Dalmatinci su sjajni pjesnici,. Kratka forma. A sve radi geografije. Po tome smo najsličniji Livnjacima, Kuprešanima i Glamočanima, a taj prostor se u srednjem vijeku zvao Završje. Krasno ime. Pa mi priča jedan Livnjak da je na Kruzima iznad Livna jednom čobanu ispala bukarica s kiselinom i nestala u dubokoj jami. Na jesen je isplivala u izvoru Duman iznad Livna.
Duvanjski je kraj geografski beskrajno lijep. Toliko lijep da je jedna baba jednom kazala kako „nema lipšeg mista na svitu samo nam daleko pare“. Pa kad su je sinovi poveli u Zagreb da obađe njihove dvore, babi dodijalo putovanje, nikad stić, pa kad su navečer napokon stigli u hrvatsku prijestolnicu koja svijetli kao Betlehem, sinovi napokon rekoše: Evo nas u Zagreb. Majko, kako ti se dopada Zagreb?
-Eto, brte, lipo misto. Ali isto malo zabačeno.
KULTURNA BAŠTINA
Duvanjska geografija i povijest se silno prepleću. Duvanjsko je polje, uz Livanjsko, najveća poljoprivredna površina od jadrana do Posavine. A pošto je Jadran kolijevka kulture i civilizacije od starih Helena, to obalnom području trebala hrana. Zato je sasvim razumljivo da je Duvanjsko polje u to vrijeme, kada se bogatstvo nije mjerilo naftom i proizvodnjom automobila, nego žitom i stokom, bilo na cijeni. Tek je nešto istraženo, a na žalost ili srećom brojna su svjedočanstva tisućljetne kulture i civilizacije od Grka i Rimljana još pod zemljom. Traktori i bageri su u zadnje vrijeme arheolozi, pošto dublje oru. Fascinirao me srebrni križ s tri golubice pronađen u Koritima i koji je već nazvan Duvanjski križ.
Kao dječak se sjećam priča pokojnog Veselka koji je govorio da su među „Žudijama koji su razapeli Isusa bila dva Koljanina. A onda dođem do povijesnog podatka da je biskup Venancije 555 godine, dakle prije dolaska Hrvata, ubijen na Kolu. Uvik su Koljani bili s đavlom, komentirao je Veselko moju spoznaju da to nisu bili preci današnjih Koljana.
Neki znanstvenici danas tvrde da se kralj Tomislav nije krunio na Duvanjskom polju. Možda i nije, ne želim se u to miješati, možda se nikako nije krunio, ali ako se krunio, onda je to bilo oko Gospojine. Zašto?. Zato što je tada sijeno pokošeno, a žito već stavljeno u ambare. Tako da je bilo parkinga i hrane i za konje i za ratnike i goste. Da su tu fešti pokušali napraviti ranije, o Ilindanu, onda bi ih poljar rastjerao. Pa me ti znanstvenici podsjećaju na srednjovjekovne skolastike koji su čistim umom željeli spoznati koliko konj ima zubi u vilici. Kada je jedan mladi fratar predloži da se konju otvoru njuška i prebroje zubi, ostali su ga istukli. Jer nije došao do spoznaje božjom providnošću. Hoću kazati da treba istraživati. Raduje me da imamo mladih povjesničara i arheologa poput Stipana Dilbera ili Denisa Radoša i da su Crkva i Općina dogovorili formiranje muzeja gdje bi pohranjivali sve ono što se nađe. A nalazi se veoma često i veoma zanimljivih artefakta. I čudi me da nitko od Duvnjaka ne studira turkologiju. Ma, naš arhiv je u Istambulu, možda bi u njemu mogli pronaći i tjeralicu za Mijatom Tomićem. Kada bi znali turski.
Na kraju moram spomenuti našega Maru, možda najbolji primjerak dinarskog tipa ljudi a la Duvno. Nu, taj odvažni i kršni ratnik i branitelj u ratu je ranjen i dospio u invalidska kolica. I umjesto da kuka nad svojom sudbinom, on je pokrenuo ovaj fenomenalni projekt. Nisam siguran da bi imali ovu knjigu da Mara može trčati. I njemu je Zagreb lipo misto, ali malo zabačeno. Kao i njegovoj vjernoj Kaurki iz Imotskoga. Jer, trebalo je imati hrabrosti zapasti toliku bauštelu i okupiti tolike junake od znanosti, hrabrosti i ljubavi za svoj posao i svoj narod.
Petar Miloš, 22. 11. 2013. godine/www.tomislavnews.com
