TG Kultura/Zabava

ANTE MIŠKIĆ VABEC : Kolodvor za sreću

2.28KPregleda

KOLODVOR ZA SREĆU
– Kakva su ono svjetla što se vide preko polja u daljini? – pitam majku.
– Grad sine, to je grad.
– Pa zar u njemu svijetli svu noć?
– Je sine, svu noć.
– I vidi se k’o da je daan?
– Je sine, baš tako.
– Onda su sretni ljudi koji živu u gradu, je l’ da mama.
– Aaa …sine, ko bi ga znao ko je sretan, i šta je to sreća.
– A kad ćeš mene povesti da vidim grad?
– Kad budeš mogao hodati čitav sat bez da odmaraš, povesti ću te.
– Uskoro trebaš postati školarac pa ćeš biti pregledan kod doktora i upisan za polazak u prvi razred, tada ćeš sigurno vidjeti grad.

Bio je ponedjeljak, proljetni, ujutro, gazili smo preko polja birajući gdje je manje blatnjavo.
Između oranica vijugao je dužinom nešto kraćom od četri kilometara put utaban u crnici.
Napunio sam sedam godina i majka me napokon vodi u grad zbog upisa u školu.
Jako sunce izvlačilo je vlagu iz zemlje, mirise iz trava i procvalog cvijeća, a život iz svega što je roditi životom moglo.
Ševe su lebdjele na nebu iznad naših glava, preostali snijeg otapao se iz udolina na planini, a moja dječja znatiželja skakutala je veselo do kud su mi sezali pogled i mašta.

Četrdesetdva proljeća kasnije zamišljen stojim nasred grada, zagledan u daljinu.
Hodao sam ovom ulicom, sad ulica hoda po meni.
Mjesto je polupusto. Oronulo.
Strše ostatci ruševina.
Pamtim ga ljepšeg i životnijeg iz onodavnog vremena kad me majka vodila za ruku da mi pokaže najvažniju ulicu.
Išli smo od bolnice k autobusnoj stanici.
Sav ushićen što ću konačno na jesen krenuti u prvi razred osnovne škole, škole koju od naše kuće dijeli tek betonski zid kojeg već bez problema mogu, zaskočivši se, savladati i ući u dvorište puno dječje vriske, igre i radosti.
No sad nestrpljivo čekam da vidim samo središte grada.
Velika od isklesanog kamena građevina, dosegla nebo, ukazala se pred nama.
-To je sine crkva u kojoj si kršten.
Pokazuje mi prstom majka.
– Ovooo…ovo je najljepša kuća koju sam ikad vidio.
– To je Bazilika, nije kuća – prekori me majka.
Umili smo lice, utažili žeđ vodom s izvora Tabašnica i krenuli preko mostića prema Starom hotelu.
Kročismo na glavnu ulicu.
Kamene kuće nanizane beskrajnom su činile ulicu.
Hodali smo asfaltnim nogostupom dok su cestom uz brujanje jedan za drugim prolazili auti i ogromni kamioni.
Oči su mi zapanjeno bježale čas na jednu čas na drugu stranu, gledajući u šarene izloge i natpise koje još ne znadoh pročitati. Ne mareći za noge i povike moje majke
– Gledaj ispred sebe!
Trčao sam kao ždrijebe pred rudu.
Stisksjući moju ručicu u svojoj toploj ruci sve jače, mati me nastojala zadržati uz sebe.
Nebrojeni neznanci glasno govoreći i sva ta vreva ulice bili su kao žubor velike rijeke
na čiju obalu kročih prvi put.
Grad.
Konačno sam na mjestu za koje su odrasli s tolikom važnošću znali reći: – Idem u grad.
A išli su ponedjeljkom čak i oni koji ne idu drugim danima, jer pazarni je dan.

Kad sam jedanput pitao starijeg brata šta je to ” pazarni dan” pojasi mi ovako:
“Pazar je mjesto : na kojem se obavljaju važni poslovi, mjesto na kojem se kao vjetrovi miješaju nerazgovjetni glasovi ljudi s rikom goveda, blejanjem ovaca, skikom svinja, rzanjem konja i prepiranjem prekupaca s mušterijama.
To je bio praznik života, nešto manji od onih nekoliko što su dolazili kroz godinu. a zvali smo ih dernecima.
Dernek.
Dan koji je otvarao vrata grada u najraskošnijem izdanju svima što bi pristigli iz okolnih sela, susjednih općina ili pitaj Boga koje od kud sve mogao doći.
Dan u kojem su se zavrtili ringišpili, u kojem se vozio nekakav zid smrti u ogromnoj bačvi, a po šatorima i stolovima moglo se kupiti baš sve što srce poželi ako si bio sretnik čiji je otac radio u Njemačkoj.

Probijajući se kroz rijeku nepoznatog svijeta stigosmo na uzvisinu na kojoj se nalazila velika lijepa zgrada, ispred koje je bio drvored ogromnih borova.
Tik uz nju nalazila se česma zabodena u zid od kamena.
-Ovo je Općina sine, tu se nalaze svi važni ljudi i papiri – hodajući dometnu mi mati.
Krenusmo dalje i ubrzo na istoj strani ulice stigosmo pred još jednu zgradu do čijeg su ulaza vodile stepenice ukrašene sa strana zelenim raslinjem .
– Mama će otići na wc u hotel, a ti ćeš ju pričekati tu na ulazu – povjerljivo mi reče.
Kako uđosmo unutra, skamenih se od straha. Pravi pravcati medvjed, na zadnjim nogama, krenuo da me zgrabi.
– Ne boj se, prepariran je – ohrabri me majka privivši me uz sebe.
Još uzdrhtao sav zbog prizora od maloprije, krenuh za mamom iz hotela niz stepenice. Siđosmo na prostor pun autobusa i ljudi s velikim koferima.
– Gdje smo ovom mama? – upitah.
– Ovo je sine autobusna stanica.
– A čemu ona služi?
– Na njoj naši ljudi čekaju autobuse da ih odvezu u svijet, idu potražiti svoju sreću.
– Mama, sretni su oni čije ćaće rade u Njemačkoj, oni mogu baš sve kupiti, a mi moramo paziti kako trošimo pare. Je li tako, mama?
– Ne znam sine…
– Jesu li sretniji oni ili mi?

Na ovomu mjestu je nekada bila autobusna stanica u Tomislavgradu

Prenu me dječji glas i stisak malene ruke.
– Šta je bilo na ovom iskrčenom mjestu? – pita me osmogodišnji dječak, dok stojimo na parkingu ispred hotela .
– Kolodvor sine – odgovaram mu.
– A šta je to kolodvor tata?
– To je mjesto s kojega ljudi odlaze u svijet tražiti sreću.
-A di je sad taj kolodvor? – sin će.
-Napravili su naši ljudi novi, veći da im i djeca mogu putovati u svijet.- odgovorim mu.
A šta je to sreća? – pita me sin.
Sreća!
Zbunjeno šutim.
-Onda smo mi sretni, je l’ da tata, mi ne moramo putovati u svijet.
-Ne znam sine, ko će ga znati šta je i gdje je sreća.
-Mi još stojimo tu.
Ti očaran životom, ljudima i svime što te okružuje, tek trebaš potražiti svoju sreću, a ja u sebi sad pamtim i čuvam taj osjećaj i ne dam mu da otputuje iz mene.

Držim u ruci ovu priču kao razglednicu, adresiranu na ime Sreća, sa zalijepljenom markom na kojoj je lik minulog vremena i pečat dječačke duše.
Kad ju okrenete s druge strane velikim slovima piše: POZDRAV IZ DUVNA!

Autor : Ante Miškić Vabec

www.tomislavnews.com