TG Vijesti

SESTRA DOMINIKA ANIĆ, Duvanjka: Trenutak istine-običnost života u neobičnim okolnostima

6.7KPregleda

Veliki pozdrav iz Bijeloga Polja, u kojem nas 35 sestara živimo svoju svakodnevicu uobičajenim ritmom s malim “izmjenama” koje nas tjeraju da se na najbolji mogući način uskladimo s novim okolnostima, jako neobičnim i izazovnim. Mali, nevidljivi virus poučava nas da smo i mi ljudi “mali” i prolazni. Policijski sat od 20,00 do 5,00 poučava nas da je moguće utihnuti, zastati, osluškivati… Zabrana kretanja osobama starijim od 65 godina (a takvih je većina u samostanu) uči nas kako je moguće kretati se “iznutra”… i biti zadovoljne i zahvalne za tolike ljepote našega samostana i samostanskog dvorišta u kojem možemo šetati i punim plućima disati s proljećem, kojega ništa ne može zaustaviti. Ono dolazi i pred našim očima sve se preobražava. Sad kad su otpala neka naša svakodnevna “moranja” u prigodi smo zastati pored rascvjetale rane trešnje ili proljetnica ili maslina koje se orezuju i poručuju nam: “Ima li što kod tebe za orezivanje, čišćenje, pospremanje… Sad je trenutak za to…”. Ovo su trenutci „generalnih čišćenja“ na svim područjima života. Osobnom, obiteljskom, vjerničkom, društvenom…
Zastati u tom trenutku zahvalnosti… osakrameniti trenutak, biti cijela u njemu… bez planova, bez pitanja, bez onoga – ALI, AKO, ZAŠTO? Biti cijela i potpuno u SAKRAMENTU SADAŠNJEG TRENUTKA. Jer samo je važan ovaj dah, ovaj “zamah metlom”, kistom, olovkom, škarama, kuhačom…samo ovaj jedan jedincati zamah…ovaj korak…
I ništa, baš ništa mi ne nedostaje. Imam sve što mi je potrebno za vrijeme i za vječnost. Imam sebe, ovo sada, Božji dah u sebi…jer Bog jest i ja jesam. To je dostatno. Dah, kako to lijepo zvuči, kako je to sve u ovome vremenu kad zbog napadnutosti virusom mnogi gube dah i potrebni su respiratora da ih održi na životu.
A ja dišem i živim, i mirišem i osjećam i sve, baš sve mi biva učiteljem… I virus, i ljudi, i priroda, i tišina koja se spustila na zemlju poput nježnog pokrivača i zagrlila je…
Je li ovo sanjam ili je kotač povijesti svijeta kakvog sam do sada znala na trenutak usporio, dao priliku čovjeku da ga sustigne vlastita duša….? O da! Duboko u sebi osjećam mir i slutim sve mogućnosti ovoga izazova, ne, neću ovo zvati kušnjom, nego prilikom. Prilikom za još jedno proljeće, moje osobno proljeće ili novi preobražaj…U neprilici prilika za razlučiti bitno od nebitnoga, za spoznati svu krhkost i svu dragocjenost života. Prilika za slavlje sadašnjeg trenutka meni darovanog. Okružena strahom, smrću, neizvjesnošću još više prianjam uz život, ljubim ga onakvim kakav jest… Svoju svakodnevicu želim promatrati Božanskim pogledom i bojati bojama s Njegove palete… i vjerovati u dobro, jedino dobro, najveće DOBRO…
Okolnosti su neobične, neki će reći teške, ali ja vjerujem da ma što se dogodilo “ne mogu dublje pasti nego u naručje Očevo”.
I dolaze mi na pamet riječi psalmiste: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom”.
Budite blagoslovljeni Božjom blizinom!
s. Dominika Anić

www.tomislavnews.com