Svi smo se već navikli da ispred svakog kafića na nogostupu po kojem bi, navodno, po nekoj izokrenutoj logici stvari, trebali hodati pješaci, vidimo ugostiteljske stolove
Dragi moji, evo napokon smo dočekali da vidimo obrise radova u našem gradiću, odnosno “centru” tog gradića. Prekrasno je već sada, a mogu zamisliti kako ce biti kad radovi budu potpuno gotovi. Dobili smo nekoliko prekrasnih terasa, skoro 20-tak parkirnih mjesta duž cijele nam glavne ulice, a najljepše, bar što se mene tiče, i jednu aleju drveća. Jedva čekam da malo porastu i prolistaju, da svi mi koji nismo uspjeli nikamo otići i koji smo ostali na svojoj rodnoj grudi uživamo u hladu naših, čini mi se, javora.
Ali, kako to kod nas već biva, i pored sve ljepote naših života i naravno, našeg gradića, uvijek se pojavi neki problem. Na stranu sad to što je netko ispred svojih kuća iliti poslovnih prostora dobio 30-tak m2, a netko 70-ak cm nogostupa, Bože moj, takav je projekt, ne može sad svakom jednako. Nije ti nitko kriv što nemaš kuću koja odgovara projektu i planu radova. Ali dobro, što sad, ne može se više ništa promijeniti, tako je kako je, kao sto kaže nas gradonačelnik, započeli smo i ovu priču, ako Bog da, i završit ćemo je, na nama je šutjeti i opet ko ovce izlaziti na izbore, izabrati ponovno njih ili neke poput njih, svejedno je.
Nego, da se ja vratim na one terase i onaj gorući problem koji će nas eto dočekati s prvim proljetnim i suncem obasjanim danima. Svi smo se već navikli da ispred svakog kafića na nogostupu po kojem bi, navodno, po nekoj izokrenutoj logici stvari, trebali hodati pješaci, vidimo ugostiteljske stolove. E, sad onaj gorući problem koji će se pojaviti, kao što sam rekla, s prvim suncem obasjanim danima i naravno namještenim terasama, odnosno nogostupima, su vam, dragi moji, djeca. I to neodgojena dječurlija od skoro pet, šest, pa cak i do deset godina, koja nesretnim slučajem žive u “centru” našeg gradića. To vam nisu normalna djeca, pa da će to lijepo sjesti za kompjuter, laptop, pogledati 7-8 dugometražnih crtica, odspavati 10-ak sati po danu, nego vam to, ljudi moji, navali vani, hoće na bicikl, hoće loptu ganjati, hoće trčati onako bez veze ispred svoje kuće. Hoće sve sto ne treba, i to sve iz inata, koja su to prefrigana gamad, samo da bi iživcirali jadne vlasnike kafića koji se iz dana u dan mukotrpno bore za svoj posao i za plaće svojih zaposlenika.
U pokušaju da kao savjesna građanka pomognem u rješavanju tog gorućeg problema prošlog ljeta skupila sam 10-ak te prefrigane gamadi od pet, šest pa čak i deset godina, te im kupila po jedan red bull u nadi da ce se neodgojena drčina kaniti terasa, nogostupa, parkova i slično, te poletjeti…
Ali, ljudi moji, ništa, ni da se odlijepe od zemlje, koja je to bagra. Nadam se da će te se i vi dragi moji supatnici, odnosno sugrađani potruditi i dati poneki prijedlog za rješavanja ovog velikog problema, te ćemo i mi napokon moći uživati u svom prelijepom gradiću na predivnim terasama kafića i u miru Božjem piti kave i cedevite bez kojekakve dječurlije i naravno onih pustih baba koje, pogotovo nedjeljom, navale u crkvu pa hoće sve nogostupom od kuće do crkve, da ne bi!
Molim vas pomozite da i tome već jednom stanemo na kraj…
Dijana Dukić, Tomislavgrad
