Ovih dana, dok sam online zaključivala ocjene i pozdravljala se s vama, rekla sam vam da nemam baš nešto inspiracije za oproštaje. I nisam imala, iako ste komentirali da, s obzirom na to koliko sam se raspisala, što bi tek bilo da imam. 😉
A jutros sam morala u školu. Nije mi se dalo, jedan je to od onih dana koje bih, da mogu, najradije prespavala. I onda se taj neki osjećaj počne umnožavati. Dočeka me prazna škola. Prazne učionice. Prazna knjižnica. Prazna ja. Tišina, duga i snažna. Neprijatna tišina vašeg neprisustva.
I dok tako sjedim, poželim ipak nešto napisati. Jer ove godine opraštamo se na neki neobičan način. Tišinom. I odjednom poželim prelistati Tišine. Jer, Meša je uvijek tu, za sve prilike.
“…Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.”
I prebaci me odmah u neke lijepe, ne tako davne uspomene. Čitala sam nedavno jednu autoricu koja ljubav opisuju kao drhtaj koji se ne naruči, nego dođe, rijetko, baš rijetko. Rodi se tko zna zbog čega. I to me sada podsjeti na vas. Kao i u ljubavi, tako i u školi, s nekom generacijom dogodi se kemija. A meni se dogodila s vama. S vama je bilo lako nekako otpočetka. Bez potrebe da se objašnjavam i stavljam u lako prihvatljive šablone. Mogla sam biti ono što jesam. I baš me zato bilo strah kako vam odjednom predavati u četvrtom razredu, kad smo se već bili upoznali na mnogo drugih načina. Al’ dobro je ispalo. Začuđujuće dobro. Da se ne zavaravamo, bilo je pomalo svega. Jer bili ste nekako za sve. Za učenje, za svađanje, za raspravljanje, za pisanje, za bježanje, za pjevanje, za grljenje.
Sinoć je trebala biti maturalna zabava a prije desetak dana priredba kojom ste trebali pokazati svu raskoš svojih talenata. No iako nije bilo ni pjesme ni plesa ni brašna, nemojte biti tužni. Uskoro ćete otvoriti novo poglavlje. I indekse. I uživat ćete u studentskim danima. Negdje tamo daleko pronaći ćete svoj kafić, svoju klupu u parku, svog nekog. Tog nekog uhvatite za ruku i ne puštajte!
Naći ćete nove prijatelje, al’ ne zaboravite stare! Putujte, idite na koncerte, u kazalište, slikajte se. Jer vidjet ćete: što vrijeme više prolazi, to će vam stare fotografije biti draže. I možda vam tada bude razumljivije zašto sam vas uvijek slikala. A ako ostanete i kod kuće, ne odete na faks, nema veze. Živite na svoj način. Jer baš zbog toga što ste tako različiti, svi ste toliko jedinstveni!
Da vam sad pišem kako vam želim puno uspjeha u nastavku školovanja i slično – nema smisla. Pa to znate. Da pišem da ćete mi na jesen nedostajati… I to već znate. Već nedostajete. Zato neka sve ide svojim tijekom. Kako mora. Imamo slobodu da budemo, odemo, lutamo, da se vratimo. Idite i gdje treba i gdje ne treba. Nečega ćete se plašiti, nešto će vas veseliti. Samo se čuvajte, za slučaj da vas tamo gdje odete nema tko čuvati. Hrabro tražite to što vas veseli. Hrabro tražite dok ne nađete. Vrijedi truda. Ako ljudi sumnjaju da ćete daleko stići, idite toliko daleko da ih više ne možete čuti! A kad zaškripi, a život ne može bez toga, i dalje samo hrabro.
I još da vas pozdravim i službeno, uime škole. Želim vam uime svih nas svu sreću u danima koji stoje pred vama. Budite ljubazni i velikodušni. Sanjajte velike snove i budite optimisti. Hvala vam što ste bili dio nas ove četiri godine.
I na kraju opet nešto osobno…hvala vam za svaki osmijeh i zagrljaj. I ponekad navratite. Netko će vam se uvijek radovati.❤️
www.tomislavnews.com/Lucijana Skočibušić Gudelj Gimnazija Marka Marulića Tomislavgrad
