RAMA
Ti dolino gorda surova i draga,
gdje protječe voda pokraj kućnog praga.
Ti iznjedri sina, što ga mater rodi,
u snovima gledala kako domu hodi.
Vjerna ljuba čekala, tamo s visina,
svoga dragog, sokola, uspavljujuć sina.
S molitvom na usnama, crne misli krati,
cijele noći čekala, domu da se vrati.
Oj, sokole, sokole, sine kršne Rame,
tvoja draga zove te; nasloni se na me!
Svojim krilom zagrli, mene i dva sina,
i obriši suze s lica materina.
Ne ostavljaj me samu ovoj tamnoj noći,
rekao si Ane, brzo ću ti doći!
Ostavi sve vrleti i ledene stijene,
sinovi te trebaju, sjeti se i mene!
Kolovoska teška kiša, ledom kožu para,
ne prepozna neba znak, ta družina stara.
Koju čine Za Dom druzi, sve u jednom stroju,
život dati, Spremni branit domovinu svoju.
Ne cvrkuću cvrčci, zašto ptice šute,
je li ih dušman otjerao ili kraj nam slute?!
Još i danas sjetim se, misli mi se roje,
što priroda utihnu i ptice ne poje?
Kao da te gledam, sad u boju prvi,
po sred grudi presječen, košulje u krvi.
Na toj gori samrtni odzvanjaju krici,
gdje u boju padoše naši bojovnici.
Prijatelju pao si, ponosno i časno,
nad Doljanskim Pomenom, u tu večer kasno.
Na Oklanskom visu tom, gdje se ptići legu,
smrtnu nađe postelju u ledenom brijegu.
Pade mrtav Bili ratnik, krsne Rame div.
Pored njega ranjen pade i duvanjski sin!
Oj, sokole, sokole,….!
Ivan Stanić Švabo
21. svibnja 2020., na svetkovinu Uzašašća Gospodinova
www.tomislavnews.com