Vijest da će Josip Perković biti smješten u münchenskom zatvoru Stadelheim probudila mi je sjećanje na mojih 60 prekrasnih mladenačkih dana koje sam proveo u tom najpoznatijem i ponajvećem njemačkom zatvoru.
Bilo je to u ljeto 1969. godine. Početkom srpnja stigao sam kao student u München i zaposlio se u građevinskoj firmi “Schneider” koja je upravo dobila posao žbukanja (Gipsputz) novosagrađenih zatvorskih prostorija u Stadelheimu. Budući da sam bio mlad i neuk u tom poslu, radio sam na miješalici i čistio šrot iza majstora. A majstori su bili redom rodijaci Duvnjaci: Zakarija, Pilip, Stipanina, Policijić, Đojan, Iko (ćaća novinara Josipa Šarića), Jakišić, Gale iz Galina Lakta, Pere, Joko… Bila je tu i jedna kolona Turaka.
Policajci na kapiji
Naravno, nismo stanovali u zatvoru, nego u barakama iza zatvorskih zidina, pored istočnog ulaza, tik do groblja. I svako jutro ulazili smo u zatvor, gdje bi nas na kapiji ispočetka legitimirali policajci. Kasnije su nas upoznali, pa bi samo mahnuli rukom. Želeći što bolje naučiti njemački jezik, to sam se često s njima duže zadržavao u razgovoru, pa smo se u neku ruku sprijateljili. Kako sam svaki dan išao kupovati hranu za našu kolonu, nabavio sam bicikl i uzlazio u zatvor slobodno kao u vlastitu kuću. Naravno, unosio sam unutra ne samo hranu, nego također pivo i vino za znojne gipsere, što mi nisu branili.
Već prvog dana našeg posla u Stadelheimu, negdje nakon tri sata popodne, počeli su se sa zatvorskih prozorčića oriti brojni i nerazumljivi glasovi. Vikali su zatvorenici na svim jezicima – njemačkom, engleskom, turskom…
– Ima li, bre, ko naš?! – čuli smo razumljiv povik s prozora. Među nama je pao dogovor da taj poziv ignoriramo. Em Srbin, em u zatvoru. Ali se malo kasnije kroz kakofoniju probi do nas razgovjetan glas:
– Ja sam Jozo Jakišića, ima li ko naš?
– Nu, Jozo – promrsiše zbunjeni rodijaci. Pa se sjetismo da je Jozu otjeralo u zatvor. Ne, nije bio ni emigrant ni kriminalac, nego duhoviti bećar iz Bukovice koji je šakom udario pulira, pa potom i policajca u civilu, ne znajući da je policajac. Malo potom čuli smo i glas emigranta Penavića. Ali je s njim razgovor trajao kraće jer su se “pasošari” bojali emigranata, ma gdje bili, kako im pri dolasku u zavičaj Udba ne bi uzela putovnice. Ipak smo se dogovorili da Jozi nekako pomognemo, a usput i Penaviću. Ali kako?! Znajući da zatvorenicima najviše manjkaju cigarete i alkohol, glavni je posao pao na mene.
Pulir Hans i Joakim Joko
Rodijaci su vidjeli da mi policajci ne brane unositi cigarete i duhan, te da su prema meni blagonakloni. Vlasnik firme “Schneider” i njegov ujak i pulir Hans čak su me preporučili zatvorskoj policiji kao hrvatskog studenta i čestita momka. Također su primijetili da sam se “sprijateljio“ s nekoliko “lakših“ zatvorenika koji su svaki dan čistili krug, sadili cvijeće, uređivali travnjak… Znali su i da švercam s njima. Vidjevši, naime, da ja slobodno unosim u zatvorski krug piće za bauštelce, prišla su mi dvojica zatvorenika Nijemaca, jedan golem i mlad, drugi sitan, istetoviran i star, te mi predložili da njima svaki dan donesem bocu vina od dva litra, “dvoguzu“, kako smo je mi zvali. I sklopio sam posao s njima. Ta boca vina koštala je u trgovini četiri marke, a oni su mi obećali platiti šest maraka, što je tada iznosilo dvije kutije cigareta. To je otprilike i današnja trgovačka marža.
Prvo sam upitao Joakima, tako se zvao onaj krupni zatvorenik, poznaje li on Jozu i Penavića, te bi li mogao njima dostavljati cigarete i vino. – Naravno da ih poznajem – kazao je Joko, kako smo mi prozvali Joakima, te smo istog dana poslali Jozi štangu marlbora i dvoguzu vina. Sutradan nam Joakim dostavi pismo od Joze u kojemu je pisalo: “Vi pišete da ste mi poslali štangu cigara i dvoguzu vina, a on mi da samo dvi kutije cigara. Ovo ne spominjite kad razgovaramo kroz prozor, nego napišite šta šaljete. I da Švabi slomim vrat ako me vara.”
Redovito smo kasnije u razgovoru šutjeli o vinu i cigarama, a nastavili slati cigarete i vino. A Švabo nam vraćao Jozin odgovor da je sve u redu. Sve do jedne prilike početkom rujna, kada su me zatvorski policajci priveli na saslušanje. Onaj stari i tetovirani zatvorenik se napio, pa su policajci istraživali odakle mu vino. Kazao sam da ne znam, ostavivši mogućnost da je ukrao naše vino. No, čim su me pustili, ja sam pokupio stvari i vrnuo se doma.
Naivna budala
Kada sam par godina kasnije sreo Jozu i kazao da sam ga u u Stadelheimu opskrbljivao vinom i cigaretama, on je osorno to demantirao kazavši da od nas ništa nije dobio. Onda smo razoputili stvar.
– Duvnjak bio i osta naivna budala – ukori me Jozo. – Švapski je zatvorenik našo nekog drugog “Jugoslavena”, da mu vaše pismo i darove, popišam se na nji, pa vas muzo, a meni ništa nije da, Is’sa mi draga. Jeba ti našeg čovika!
Rodijak Paško pričao mi za Božić da je dobio posao na renoviranju jednog odjela Stadelheima. Vjerojatno onog koji je žbukala naša kolona 1969. godine. Pa bih Josipu Perkoviću mogao preporučiti da s prozora viče: “Ima li ko naš?” Ali da strogo pazi dostavljaju li mu njemački zatvorenici ono što mu “naši” šalju.
Slobodna Dalmacija/TN
