Na današnji dan, 25. kolovoza, preminula su dva poznata Duvnjaka, svaki umjetnik na svoj način. Ljudi po kojima je Tomislavgrad prepoznatljiv i koji su zadužili duvanjski kraj s pravom su zaslužili da se dvije ulice u Tomislavgradu nazovu njihovim imenima…
Virgilije Nevjestić rođen je u duvanjskom selu Kolu, Tomislavgrad, 22. studenog, 1935., a umro u Parizu, 25. kolovoza, 2009. godine. Jedan je od najpoznatijih svjetskih slikara i grafičara.
Uz jednu od njegovih najpoznatijih grafika “Odlazak”, koji je pun simbolike i za ovo sjećanje i za duvanjski kraj, zahvaljujemo Virgiliju za svu ljepotu njegovog stvaranja, u slici i riječi.
Petar Miloš rođen je u duvanjskom selu Crvenice 18. srpnja, 1948. godine, a umro u Tomislavgradu 25. kolovoza, 2015. godine, poznati je duvanjski hrvatski novinar, književnik i scenarist.
Prije dvije godine Općinsko vijeće Tomislavgrada je po ovoj dvojici svojih poznatih umjetnika nazvalo dvije ulice, a u Franjevačkom samostanu je i Galerija Virgilija Nevjstića. Očekivali smo kako će nakon obnove zgrade Kulturno-informativnog centra u Tomislavgradu knjižnica ili čitaonica dobiti ime po Petru Milošu, ali ima još vremena da se na taj način odužimo našem Milošu.
O ovoj dvojici poznatih pokojnih Duvnjaka mnogi znaju mnogo, a mi ih se sjećamo danas na obljetnice njihova preminuća. Virgilija ovom vrijednom, uz naslovnicu objavljenom grafikom “Odlazak”, simbolična naziva za Duvanjsko polje, za sudbinu ljudi ovoga kraja, a Miloša ovom fotografijom i jednim od njegovih Zapisa.
Hercegovački zapisi Petra Miloša: Dica ogrezla u korupciji
Skupina vesele djece igrala se oko podneva na ulici vrišteći i galameći, kada se na vratima kuće pojavila gospođa Mama moleći ih da ne galame, jer će joj probuditi dijete.
Budući da su i dalje bili preglasni, gospođa se maši za džep te dade djeci kesu bombona i kutiju žvaka pa se oni veselo raziđoše.
Potom se na vratima pojavi pospani, razbarušeni i već proćelavi tridesetogodišnjak koji zaprijeti djeci, a majka ga majčinski pomilova po glavi i umiri riječima.
– U redu je, sine Ante, ja sam ih potirala. Vrati se ti u krevet i spavaj. Kako je Ante i s trideset godina zadržao status djeteta?
Mitom i korupcijom, kazao mi je sam. Još kao trogodišnjak otkrio je da histeričnim plačem može dobiti od roditelja sve što poželi. Posebice učinkovito je koristio goste u kući ili, pak, roditeljske posjete prijateljima i rođacima kada je znao razbijati sve po kući prije nego što bi mu ispunili želju.
Kasnije su ga roditelji preventivno nagrađivali uoči takvih susreta. Dosta rano je shvatio da se s načinom prehrane može i te kako zaraditi.
– Ka dite sam moga pojist sve i svašta, ka Gargantua – govori Ante.
Pa se moja mater time falila, a druge joj žene zavidile. A stalno čitala i s televizije upijala emisije o prehrani dice, o tome što je zdravo, a što nije. Onda mi dođe ideja. Neću juhu, neću voće, neću ništa što ona želi. Ako mi ne plati.
Škrti ćaća se bunio zbog materina mita i govorio da dicu ne triba gonit na silu da jedu, jerbo je on čitavo ditinjstvo bio gladan, pa priživio, zbog čega ga je mater zamrzila. A ja bez mita nisam htio jest i gotovo.
– Za pare sam moga i govno pojist, a bez para ni čokoladu – kazuje Ante koji je kasnije otkrivao nove načine zarade na mitu i korupciji.
Nikada nije roditelje poslušao, npr. otišao po kruh u prodavaonicu, po krumpire u podrum, zaključati garažu…, a da nije za to bio nagrađen. Mitili su Antu i da ide u školu, premda ni osnovnu ne bi završio da mu otac nije posjećivao razrednika i pravdao izostanke.
Ante priča da jedne prilike nije bio zadovoljan darom od sto dolara bogatog rodijaka iz Amerike, pa je u vatru bacio novčanicu koju su roditelji spasili i Anti obećali još toliko ako pristojno zahvali rodijaku. Čak je bio u komuni, premda nikada nije ni probao drogu.
– Samo ne idi u drogu, sine, govorili su mi roditelji kad sam završio srednju i nisam zna kamo. Onda im ja u povjerenju slažem da sam teški drogeraš. Tu sam im diga pet tisuća. A to sam da jednom rodijaku koji mi je reka da će mi sredit vojnu mirovinu.
Ali se rodijak zajeba pa napisa da sam u rat stupio 1991. s dvanest godina, umisto 1995., kad sam ima 16 godina. Popušio zbog administrativne greške. Platio je ćaća još mnogim da me zaposle, ali Bože, bit korupcije nije u tome da te zaposle, nego da ne radiš, a imaš novce.
Moji starci to nikada nisu shvatili. Mitili su mene, umisto onih koji će meni pomoći. Ante je prerano ostario, napustili ga rodijaci i stari prijatelji i ne vidi perspektivu. Najteže mu padaju nagovaranja rodbine da se oženi i stvori obitelj. Čime ću ja podmitit svoje dite, pita se Ante. Još ako bude na ćaću. A bez toga bi njegov život bio tuga.
– Moj život ima bi smisla samo ako se dogodi Strašni sud. Inače ću napisat oporuku i svoj imetak: kasete, CD-e, igračke, motore, auta… pripisat materi. Znaš kako se dobro drži! Petar Miloš
www.tomislavnews.com
