Kad svećenik želi biti u centru pažnje, onda je on egoist i nedorastao. I vidio sam to mnogo puta, kad svećenik od sakramenta radi „šou“. On je u centru, i svi pričaju o njemu. Nekad je to ljudima zanimljivo i privlačno. Ali u ako se ispravno gleda – to je katastrofa.
To je predstava koja s Bogom nema veze.
S druge strane prijeti ista opasnost.
Ako su u centru krizmanik, pričesnik, mladomisnik ili mladenci – a ne Bog i njegova milost – ispravno formiranog svećenika mora bolit srce kad vidi na što takvi sakramenti sliče. Budu filmska kulisa u kojoj je najvažnije kako će sve izgledati na slikama ili DVD-u. Naravno da tu Boga i kršćanstva nema. Niti je predviđeno da ih bude.
I mnogo je puta bilo teško sačuvati dostojanstvo svetoga obreda kad ga žele ukrasti egoistični svećenik ili još egoističniji slavljenik.
Hvala Bogu, neki znakovi napretka se ipak vide. U vjerskom je smislu Korona donijela neke dobre stvari. Evo 3 primjera: Misa, krštenje, vjenčanje.
1. Sad na misi ne moraš tumačit kako se treba ponašati, da u crkvi ne valja pričati, da se treba pokloniti pri ulasku i izlasku… Dolaze uglavnom oni kojima je stalo da dođu. Korona je bila neki katalizator: Onima kojima nije ni bilo važno dolaziti ili koji su dolazili „čisto radi reda“ – oni ne dolaze. Onima kojima je važno doći – dolaze. Ima manje ljudi, ali više reda.
2. Nedavno sam imao jedno krštenje u malom krugu ljudi, bilo nas svega 10-ak. Onako: Skromno, ugodno – baš sakramentalno. I baš mi je bilo lijepo. Bez da sam išta spominjao – neki su od njih rekli da im je to bilo jedno od najljepših krštenja na kojima su bili. A nije bilo ništa „posebno“. Nekoliko rečenica uvoda i sakrament kako piše u obredniku. Sakramenti su lijepi po sebi i bez posebnih „ukrasa“ i kiča. Lijepi su kad smo usmjereni na sakrament – na vidljive znakove nevidljive Božje ljubavi. I kad nam je to dosta. I ručak je bio vrlo lijep i ukusan, a bez da je bio centar svega.
3. I u vjenčanjima bi napokon moglo doći do pozitivnih promjena. Spletom okolnosti i promjenom načina života, došlo je do toga da mnogi kršćanski parovi (pa i oni koji drže do vjere) prije braka žive zajedno. Dokazivanje i uvjeravanje da kršćani to sebi ne mogu dopustiti nije davalo velikih rezultata. Redovito bi odgovor bio: „Svakako se mislimo vjenčati, ali termin za svatovsku dvoranu imamo tek za godinu i pol dana, pa ćemo tada imati i vjenčanje“. Moju opasku: „Ajde se vi vjenčajte sada, pa svatove pravite za godinu i pol dana“ nitko nije uzimao u obzir. Bilo je sasvim normalo da smo sakrament podredili vanjskoj proslavi, da je ono sveto postalo privjesak svjetovnog, i da duže vremena živimo u grijehu. I vidi apsurda: Pripremamo se za sakrament vjenčanja – a zbog načina života prije vjenčanja ne smijemo pristupiti drugim sakramentima! (Parovi koji nevjenčano žive ne mogu na ispovijed i pričest.)
Čak su i neki svećenici (posebno iz Njemačke) govorili da mi koji smo govorili protiv takve prakse „ne razumijemo kako današnji svijet živi“. Hvala Bogu, sada već znam za neke primjere gdje će vjenčanje biti sada u malom krugu, a svatovi nakon nekog vremena – „kad se smiri situacija“.
Tako je Korona uspjela ono što mi svećenici nismo: Istrgnula je sveti sakrament ženidbe iz okova vanjske proslave i ponovno ga učinila (barem za vjernike) onim što doista jest: Lijepi vidljivi znak nevidljive Božje milosti, sakrament koji je dosta sam za sebe, koji može postojati i bez velike vanjske proslave i slavlja.
Vjerniku je sakrament dosta. Ostalo može biti, ali ne mora. No, onome tko nema vjere (bez obzira bio svećenik ili slavljenik) potrebno je puno toga izvanjskoga, treba mu čitava predstava da ispuni prazninu koja se u sakramentima pojavljuje ako nema vjere.
www.tomislavnews.com/ Mate Logara/FB/Foto ilustracija
