Njegove stavove ste mogli pročitati na mnogim portalima i nikad nije ni milimetra odstupao od istih, učeći da napredak dolazi tek onda kad promijenimo sebe, okolinu u kojoj živimo i sve ono loše što konstantno metemo pod tepih.
U BOSNI I HERCEGOVINI je teško da bilo kada prođe dan, a da situacija nije ekstremno burna, posebno ako govorimo o proteklom razdoblju i prosvjedima koji su buktili u mnogim gradovima. Pa ipak, jedan je slučaj zaokupio pažnju hercegovačke javnosti do neslućenih razmjera. Riječ je o situaciji u kojoj se našao mladi hercegovački franjevac fra Dalibor Milas iz Mostara, široj bosanskohercegovačkoj publici poznat kao franjevac ponešto drugačiji od prosjeka. Ponešto i sasvim.
Fra Dalibor Milas oduvijek je, bez rukavica, otvoreno kritizirao stanje u Crkvi, hercegovačkom podneblju i politici. Svojom otvorenošću i karizmatičnim altruizmom postao je rijetka svjetla točka u poretku gdje su svi mahom i godinama bili “bezgrešni”. Njegove stavove ste mogli pročitati na mnogim portalima i nikad nije ni milimetra odstupao od istih, učeći da napredak dolazi tek onda kad promijenimo sebe, okolinu u kojoj živimo i sve ono loše što konstantno metemo pod tepih.
No, nakon njegovih posljednjih istupa u javnosti, fra Milas zorno na sebi osjeti što znači krimen verbalnog delikta kao iz najmračnijih doba i da postoje neke svetinje koje su ipak svetije od drugih. Kao što je to HDZ BIH i veliki vođa, Dragan Čović. U svome zadnjem tekstu na jednom hercegovačkom portalu fra Milas napisati će sljedeće:
“Nasilje nikad nije rješenje, jer zlo se ne može pobijediti zlom, niti se tama može “rasvijetliti” – tamom. Uzrok problema hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je vječita potreba da bježimo od sebe te da svoj spas tražimo u drugima. Hrvatski narod živi u mentalnoj diktaturi HDZ-a koji je, ruku na srce, i kriv za 20 godina konstantnog tapkanja u mraku. HDZ je uvelike potpomogao društvo koje promovira mito i korupciju i tu istu korupciju čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koji je ljudima u BiH uništio i nadu i samopouzdanje. Ako već HDZ i dalje namjerava vladati hrvatskim korpusom u Bosni i Hercegovini, onda su mu potrebne nova vizija i novi politički programi, koji pretpostavljaju nove, kvalitetne i neiskvarene ljude.
Što se tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini, već se više od dvadesetak godina BiH Hrvatima, poput hamletovskog “biti ili ne biti” pitanja, uporno nameće pitanje nacionalnog jedinstva, koje se kasnije pokazalo kao puka borba za održavanje HDZ-a na vlasti. Evo HDZ je i nakon ovih prosvjeda (još jednom) naglasio kako je ovo borba protiv Hrvata.
Tako se naša monolitna politika svela na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom “Jedinstvo Hrvata” s formulom jedan narod – jedan teritorij – jedna stranka – jedan vođa, pri čemu su političari očigledno dobro proučili i crkvenu hijerarhiju i načine udvaranja crkvenim velikodostojnicima. Pri tom ti dojučerašnji komunisti, danas smješteni u prvim redovima novoizgrađenih crkva, gdje ih kamera snima kako se nespretno pokušavaju prekrižiti, nisu pošteno ni prelistali Bibliju u koju se toliko kunu. Još uvijek živimo u klasičnoj diktaturi. Narod ništa ne zna. Televiziju skoro pa i nemamo, a dnevnim novinama upravljaju političari preko svojih marioneta.”
Hercegovački Provincijalat se ograđuje od istupa svećenika, a HDZ prijeti
To je ta bolna i jednostavna istina. Istina zbog koje će mladi svećenik na najteži način naučiti da se s nekim stvarima ne igra. I da se u pojedine ovozemaljske Bogove ne dira. Kako doznajemo, nakon teksta slijede neviđeni napadi, prijetnje i teror koje proživljava ovaj mladić posljednjih dana. I ne samo on, nego svi njemu bliski ljudi kojima se prijeti i koji su izloženi šikaniranjima. Sve je kulminiralo činjenicom da se hercegovački Provincijalat na svojim stranicama ogradio i praktički odrekao stavova svog svećenika, zabranjujući mu daljnje javne istupe, a objašnjavajući to stavom da su “vjernici zbunjeni” i da su ih u više navrata kontaktirali radi spomenutog teksta.
Ne shvaćamo kako je vjernike u njihovoj vjeri mogao zbuniti tekst o političkoj stranci. Možda zato jer je ta stranka godinama bila najbliži suradnik i prijatelj oltara, gdje se u danima pred izbore s mise redovno poručivalo “Zna se”, pa sad ubogi vjernici odjednom ne znaju što da misle, jer se pojavio karizmatičan mladić, spreman da se otvoreno suoči sa svim lošim pojavama u društvu i priča nešto posve drugo? Veliko je i slojevito licemjerstvo u crkvenim strukturama dok se spremno odriču svojih članova, da slučajno ništa ne bi bacilo mrlju na višegodišnju, koristoljubljivu, obostranu spregu s političkom vrhuškom.
Tragikomična je također i činjenica da će HDZ BIH u maniri mahaluše ovo “ograđivanje” hercegovačkog Provincijalata pobjedonosno prenijeti na svojim službenim, stranačkim stranicama. Lov na vještice je uspio, sa samo nekoliko prijetećih telefonskih poziva. Tako to rade glavni u Hrvata. Bahato i nasilno.
Netko se još uvijek pita zašto svi pred HDZ-om pokorno šute? Zašto gladni radnici trpe siledžijska bogaćenja i vile radi kojih se skreću tokovi rijeka? Zašto je prisutan kronični nedostatak hrabrosti da se bilo tko suprotstavi ovom jednoumlju? Primjer fra Dalibora Milasa je prava disciplinska mjera koju će ljudi osjetiti na svojim leđima ako samo malo dignu ruku u znak negodovanja.
Šutnja kao jedina opcija
Strašno je što živimo u navodno slobodnom, demokratskom i sekularnom društvu, a istina se plaća najtežom cijenom. Glavom onih koji bi trebali biti putokaz u izokrenutom sistemu vrijednosti. Valja istaknuti da je i najveći problem s mladim fra Daliborom činjenica da je počeo oko sebe vizionarski okupljati zavidan broj mladih ljudi. A to je ono čega se stranka najviše boji. Slobode razmišljanja u brižno građenom dvadesetogodišnjem jednoumlju. Realnosti da ipak postoje ljudi koji se ne libe reći istinu u lice i koji će ustati protiv svakog oblika nepravde, nepotizma i kriminala.
No, kad tu istu nepravdu osjete na svojoj koži, iznenada će ostati sami. Odbačeni baš kao fra Dalibor Milas. Osoba koja ovih dana proživljava neviđenu hajku kršenja osnovnih ljudskih prava, potpuno neopravdano i na najrigorozniji način. A Hercegovina šuti i nijemo gleda. I pere ruke. Baš poput Pilata.
Krešimir Raič/index.hr
