Nisu to huligani… Huliganizam je ono što političari čine bez srama i obraza, ali BiH je mala zemlja za velike spinove i laži!
Bh. književnica i jedna od najpoznatijih kolumnistica Martina Mlinarević Sopta posljednjih godinu dana povukla se iz medijskog svijeta, ali je ipak progovorila o najvećoj građanskoj pobuni u postratnoj BiH, za koju kaže da je bila sve samo ne ono u šta je guraju ovdašnji političari – huliganstvo i barbarizam
Razgovarala: Elameri Škrgić – Mikulić, Magazin Azra
Martina Mlinarević Sopta je posljednjih dana u virtualnoj zajednici ponovo pokupila simpatije šire publike svojim tekstovima koji nas podsjećaju na sve što nam je nepravedno uzimano svih ovih godina. Ova hercegovačka književnica svakim svojim istupom vraća nadu u ljude, u BiH kao sretnu zemlju jednog naroda, koji različito prakticira religiju, u mlade koji svojom glavom promišljaju… Martina je mnogo prije posljednjih vatrenih dana u našoj zemlji bila protest protiv ustaljenih šema razmišljanja, protiv torova i njihovih ideologija.
Kolege iz brojnih medija su je zvali ovih dana da dâ osvrt, izjavu ali izašla je iz medijskog prostora svojom voljom. Pred njom je promocija njene knjige “Neprocjenjivo”. Ipak, “Azra” ima specijalne odnose s Martinom i nama je odgovorila na nekoliko pitanja.
Gledaš i ne vjeruješ. Gledaš godinama nakupljeni bijes, užas i nevolju na licima tih ljudi i obuzima te ponos, jer da, k vragu, konačno smo ustali! Niti u jednom trenutku to nisam smatrala huliganstvom, jer je istinski huliganizam i barbarizam sve ono što političari čine bez srama i obraza, a preko leđa ovog naroda posljednjih godina. No, sve ono što se kasnije dešavalo, vratit će moje snove i nadanja na isti početak, jer ću shvatiti da je ovo, ipak, Bosna i Hercegovina, mala zemlja za velike spinove, laži, podmetanja, politička huškanja i spletkarenja, te da se i najbolji početak nečega što je moglo biti veliko i značajno, uspjelo pretvoriti u najružniju epizodu našeg življenja, u kojoj je opet, po ko zna koji put, obični čovjek bio višestruko nasamaren i preveslan.
Kad si na TV-u vidjela da gori zgrada Vlade u Tuzli i da su je zapalili nezadovoljni radnici, što si prvo pomislila?
– Taj dan je moj otac došao kod mene da gledamo na tv-u otvaranje Olimpijskih igara u Sočiju. Bila je to prva Olimpijada čije otvorenje nismo ni minute pogledali, upravo zbog situacije u našoj zemlji i činjenice da smo cijeli dan proveli uz televiziju i izvještaje iz svih gradova u kojima su počeli buktjeti prosvjedi. Moj tata je inače pravi Hercegovac, pošteni, vrijedni i tvrdi gorostast, ali oduvijek veliki socijalist i smatram da sam svoju borbu naspram svakog vida nepravde povukla baš od njega. Tako da smo oboje bili koliko iznenađeni, toliko neizmjerno sretni. Smatram da je inicijalni zanos u kojem nezadovoljstvo gori u plamenu i očaju, kao što se desilo u tom prvom danu, bio istinski bunt kakav nije viđen posljednjih dvadeset godina u BiH. Srce mi je bilo kao Prenj, Velež i Čvrsnica u jednom. Zar se ovo može događati kod nas? Gledaš i ne vjeruješ. Gledaš godinama nakupljeni bijes, užas i nevolju na licima tih ljudi i obuzima te ponos, jer da, k vragu, konačno smo ustali! Niti u jednom trenutku to nisam smatrala huliganstvom, jer je istinski huliganizam i barbarizam sve ono što političari čine bez srama i obraza, a preko leđa ovog naroda posljednjih godina. No, sve ono što se kasnije dešavalo, vratit će moje snove i nadanja na isti početak, jer ću shvatiti da je ovo, ipak, Bosna i Hercegovina, mala zemlja za velike spinove, laži, podmetanja, politička huškanja i spletkarenja, te da se i najbolji početak nečega što je moglo biti veliko i značajno, uspjelo pretvoriti u najružniju epizodu našeg življenja, u kojoj je opet, po ko zna koji put, obični čovjek bio višestruko nasamaren i preveslan.
Jesi li optimistična za ishod, ove prve ozbiljnije pobune bh. građana?
– Kako već rekoh, moj inat i ponos su se lagano pretvorili u rezignaciju i gađenje, baš kao što je kiša smanjivala broj ljudi na ulicama. Nikad se u životu, a pogotovo otkad radim u medijskom svijetu, nisam osjećala jadnije i bespomoćnije kao proteklih dana. Nikad struka nije pala tako nisko, osim možda u ratu. Zapravo, sva ta huškačka mašinerija i svakodnevne gomile lažnih vijesti, podsjećale su na najteže ratne dane. Toliko da su naši političari, svako za svoj cilj, uspjeli isprostituirati ovu radničku, socijalnu ideju i opet je, svojim mađioničarskim trikovima pretvoriti u sasvim suprotno njezinom početku – u nacionalističko orgijanje. Šokirala me i šutnja brojnih intelektualaca, uz čast suviše rijetkim iznimkama. Ili njihovo suludo tumačenje čitave situacije u korist Velikih Vođa naših naroda. Neizainteresiranost studenata, također. Koji su u svakoj revoluciji nositelji cijele priče, a kod nas su to, očito, tek regrutacijske skupine mladih ogranaka postojećih stranaka, koji čekaju na obećane poslove. I mada sam po prirodi optimist prije svega, ovi dani su bili za mene osobno velika rana u srcu. Činjenica da si mogao, a nisi htio ili smio. Da si još jednom spustio glavu pred gospodarima i dozvolio da te izlevate za svoje kriminalne ciljeve. Da si šutio u ono vrijeme kad si mogao i morao biti čovjek.
Kakav je život prosječnog Hercegovca? Vjeruješ li da će se i u tom dijelu naše domovine uskoro ljudi pobuniti? Kako su obični ljudi (Hercegovci) gledali na nemire u ostatku Federacije?
– Ako uspoređujemo sa životom u ostatku Federacije, posebice u ovim tužnim i nesretnim mjestima čiji su radnici bili inicijatori i predvodnici ovod prosvjeda, mogu generalno reći da je život mnogo bolji. Naizgled. Ali, onda malo zagrebete po površini naoko ušminkanih trokatnica i shvatite da postoji ogroman jaz i u toj stvarnosti. S jedne strane, imate besramno bogate postratne tajkune, čija je imovina stečena kriminalom, zatim je tu nekoliko doista izvrsnih gospodarskih giganata koji drže privredu da ne umre potpuno, ali u prosjeku nemate srednjeg staleža, kao ni u ostatku naše zemlje. Ogromne su klasne razlike i prevelik broj onih koji nemaju posla, nikakvih prava, zdravstvenog ni mirovinskog osiguranja, ljudi koji žive na rubu egzistencije.
Nikad se u životu, a pogotovo otkad radim u medijskom svijetu, nisam osjećala jadnije i bespomoćnije kao proteklih dana. Nikad struka nije pala tako nisko, osim možda u ratu. Zapravo, sva ta huškačka mašinerija i svakodnevne gomile lažnih vijesti, podsjećale su na najteže ratne dane. Toliko da su naši političari, svako za svoj cilj, uspjeli isprostituirati ovu radničku, socijalnu ideju i opet je, svojim mađioničarskim trikovima pretvoriti u sasvim suprotno njezinom početku – u nacionalističko orgijanje.
Svakodnevica trune u nepotizmu, korupciji, političkim podobnostima i štelama gdje se god okreneš. Kad sam spominjala medijsku histeriju, valjda najglasnija u Hercegovini je bila ona koja je ljudima po deset puta na dnevnoj bazi vrištala s naslovima da „ne nasjedaju na prosvjede, jer je to bošnjačko proljeće.” Kada toj ideološkoj indoktrinaciji pridodate strah, jer vam glavu drže politički podanici na nišanu stalnih ucjena, prijetnji otkazima, nedobivanjem poslova, sasvim je opravdano zašto ljudi šute. Opravdano, ali ne i obrazli. To je ono gdje smo debelo podbacili kao ljudi. Kad se prodamo za strahove i tome učimo svoju djecu. A odbacimo inat, gordost i borbu kojoj su nas oduvijek učili ljudi od kojih smo potekli. Pljunemo na sve što smo bili i od čega smo stvoreni. Poraz hrabrosti i ljudskosti.
Nama se čini da i ovu revoluciju žene iznose na plećima. Prva je počela Aida Sejdić iz Bihaća, Jasmila Žbanić je bila najglasnija iz Sarajeva, fotografije s protesta kažu da su megafoni iglavnom u rukama žena. Dijeliš li naše mišljenje i kako to tumačiš?
– Povijest nas uči da su žene u svim pokretima i bilo kakvim preokretima u mnogim zemljama zauzimale, uistinu, važno mjesto. Možda je stvar u tome što imaju više muda nego pojedini muškarci. Što idu srcem za svoje ideje i uvjerenja, u ovoj našoj zemlji gdje je srce već davno postao demode organ. Mada ja ni tu nisam zadovoljna brojem žena koje se usude ustati u obranu nepravde, istine, čovjeka. Malo je to, premalo. Frustrira me broj mladih djevojaka i žena koje će radije izabrati mahalanje uz kavicu, šetnju špicom s novom frizurom i za misiju svog života zapikirati udaju za nekog dobro financijski potkoženog. Nema veze što mu između ušiju dere propuh ničega, dok god je u luksuznom, višestotno-kvadratnom stanu toplo. Kronično nam fali brige za drugog, vjere u opće dobro, borbe protiv nepravde u svakom segmentu društva. Znam, to nije popularno, to je idealizam koji u ovakvoj stvarnosti svira nekoj stvari, ali ako se svi predamo, šta će biti od nas?
Tko su ovdje naši, a ko njihovi?
– Ja bih znala samo odgovoriti ko su „moji”. Svi oni koji se ne boje odjeka svojih riječi. Koji vjeruju u bolje sutra, unatoč ovom ljigavom danas. Jer, žive po srcu, a ne po stranačkoj iskaznici. Kojima uvjerenja ne diktiraju ni mediji ni politički bogovi, nego vjeruju sebi. Vjeruju uplakanom čovjeku, ma gdje da se nalazio. I pruže mu ruku. Bez obzira što mu, možda, ne mogu ništa dati, osim topline. Blizine. I ljudskosti. A u ovim trenucima, to je ponekad najvažnije.
