Jednom mi je ćaća pričo kako je ostao željan Cockte. Prave Cockte. One prijeratne.
PIŠE: Marina Radoš/www.tomislavnews.com
Danas mu redovno kupujemo Cocktu, al nije to ta i Amen.
Danas je kupiti gajbu Cockte ništa, a nekada se pila samo na Gospojinu, ako si imao sreće i to nenormalne sreće.
Danas više, valjda, nije to to.
Djeca moje generacije nisu ničega željna. Apsolutno ničega. A tek ova nova djeca… pih!
Lijepo je valjda, biti željan nečega. Jer kad nešto prijeđe preko zubi, više nema okusa.
Nisam ni ja željna ničega u životu. To je na pohvalu mojim roditeljima.
Valjda.
Ali volim i ja Cocktu, iako ljudi kažu da je to znak Jugonostalgije.
Izlazim iz samoposluge u Merkatoru i mahinalno bacam pogled, kao i svaki put, u igraonicu s lijeve strane. Super su ta djeca kojoj su tobogančić i šarene loptice još uvijek zanimljive.
Do mene je doletjela jedna crvena loptica i mali se mangup skokom leoparda stvorio ispred mene i ljutito ju uzeo.
Pogledao me očima koje sam poznavala s Facebooka.
Vidi se na takvim dječacima da će biti veliki frajeri.
Za njime je došetao i njegov tata.
Njegovog tatu sam posljednji put vidjela za jednim šankom u Mostaru na prvoj godini, kada smo se sreli nakon najveće svađe u povijesti naših svađa. Ja sam šutjela, suzdržavajući se da ne zaplačem. I on je šutio.
Kada smo skužili da nijedno od nas neće progovoriti, laganim udarcem nogom u štiklu, pozdravio se sa mnom.
Može čovjek imati stotinu ljubavi u životu, ali kraj prve ljubavi je kao kraj jednog života, kraj prve knjige koju ste zavoljeli, kraj ljeta. Kao kraj prve bajke koju su vam pročitali.
”Kako si? Vidim, intenzivno pišeš” – gledao me skoro isto kao te večeri za šankom i podigao svog sina u naručje.
Gledala sam svoj odraz u dalekom prozoru, brinući se kako izgledam, iako njemu to odavno nije važno.
”Kad će ta knjiga onda? Nadam se da me nisi puno ocrnila?” Nasmijao se i spustio malog na pod.
”Ma daj, čista fikcija, nema tebe tu…” Progutala sam knedlu kao metalnu loptu za mučenje i izustila: ”Lijep ti je mali.”
”Na tatu?” upitao je šarmerski.
Dijete je slika i prilika svoje majke, koju znam s Facebooka iz doba kada sam špijunirala njihovu vezu.
Gledao nas je dok smo razgovarali, bebački iznerviran jer nije u prvom planu. Počeo je plakati i ‘stupčiti’.
Mi smo razgovarali o sadašnjosti i budućnosti.
Kada se mali, vidjevši da doista nije u centru pažnje, potpuno iznervirao, svom snagom me svojom malenom nožicom lupio u potpeticu, da ga doživim.
”Pa jest, isti je ti. Potpuno.”
Nasmijala sam se i pozdravila momke.
Zašuštila je Cocta u mojoj ruci. Obožavam je, ali nisam je željna. Ostala sam željna nečeg drugog.
Spuštale su me pokretne stepenice u prizemlje.
Svatko od nas ima neku svoju Cocktu. Nešto čega je ostao željan u životu.
I nema ona više nikad taj isti okus. Da ih danas kupiš sto litara i nadoždireš je se, nije to više to isto.
Lijepo je se sjetiti nečega čega si ostao željan.
Prijeratna Cockta je srednja škola.
Prvo ljeto bez roditelja.
Prvi erotski roman koji si pročitao.
Prvo pijanstvo.
Prvi položeni ispit, i prvi put kada ti profesor kaže: ”Kolegice, vidimo se u rujnu.”
Prva večer u studentskom stanu koji miriše na duhan i mandarine.
Prijeratna Cockta je prva ljubav.
I kao to ljeto, i kao ta knjiga, i kao ta srednja, i kao ti studentski dani prođe čitav život. Onaj jedan mali život kojeg smo dobili po velikoj cijeni.
Cijeni da želja nikada ne prestane biti želja.
I da se okus Cockte ne ponavlja. Više nikada.
Svirala je ‘pjesma nad pjesmama’ iz nekog udaljenog, mračnog kafića… I trajala je godinama.
Tekst posvećen svima vama, a posebno Mariji Kovčo. 22.2. 2014. će uskoro svanuti.
