Prošle godine, 23. veljače, na Kamešnici je od lavine poginuo vrstan planinar, GSS-ovac i dobar prijatelj i svjetski poznatog planinara i putopisca Stipe Božića, Eduard Retelj. Stipe je došao na obljetnicu, na pravi planinarski način, usponom odati počast svom poginulom prijatelju.
PIŠE: Željko Sabljić-Kiki/www.tomislavnews.com
Dugo se u našem društvu govori o tome kako bi se češće trebalo planinariti u nama susjednoj B i H. Razloga je dovoljno da se tako što češće i čini. Lijepe i visoke planine, od kojih smo mnoge kao PD Đakovo rijetko ili nikako posjećivali, sa iznimkom Prenja koji je bio česta destinacija, posebice u doba prije nesretnog rata.
Blizina BiH planina znatno snižava cijenu samog planinarskog izleta, a meščini da je to danas svakom presudan moment. Jer fala bogu, đavlu ili našim političarima, pare nam u zadnje vrijeme nešto slabo padaju s neba. Evo ja osobno stalno pokušavam uvjeriti boga da me dobitak na lotu neće pokvariti, al’ ne znam zašto, nikako da mi povjeruje. Eto nekidan se bog baš večer pred sam izlet, našalio sa mnom. Naime u jednom trgovačkom centru sam našao pod svojim nogama “živ” listić od kladionice. Podrignem ga s poda, pogledam parove, ma k’o da sam ga sam sastavio. Ja ne vidim što će tu pasti!?! Dobitak, 214kn. Ko metak! Taman skoro cijeli izlet za Bosnu i Hercegovinu otplaćen.
Dok smo se družili u društvu, jednim okom sam pratio parove sa listića, sve dok u 77 min nije otišla mast u propast, jer je Porto primio gol za 2:2. Jedan par k’o i obično. Neš ti sreće! Što mi cura reče, neko ti je platio da se sekiraš. E vala baš.
‘Ajmo mi dalje s dobitkom ili bez.
Za ovaj izlet u Bosnu i Hercegovinu, predvidjeli smo Kamešnicu i u ovisnosti o vremenskim prilikama još jednu planinu. Budući da vrijeme najavljeno za subotu nije bilo baš naj, odlučili smo u subotu popeti se na Zavelim, jer je uspon kraći, a ljepše vrijeme se očekivalo u popodnevnim satima.
Zavelim nije visoka planina, a dijele je Bosna, Dalmacija i Hercegovina, no zbog svog specifičnog zemljopisnog ili geografskog položaja, s vrha se pruža dobar pogled na puno više planine. Naravno, pod uvjetom da se ne nađete u oblaku.
Svi u ekipi su spremni za uspon i oko podneva Kaća, Leo, Haner, Marijan, Anita, Marija, ja i naš vodič Manjo, krećemo na Zavelim.
U početku uspona prolazimo kroz predio koji je obrastao šumom, a do samog vrha nam je trebalo nešto više od sat vremena. Sam vršni greben je gol, a najviši vrh Kolakovac visok je 1346 m.
Na vrhu, kao što je običaj na mnogim, a osobito na nižim planinama, naslagana je gomila kamenja. Valjda da bi vrh bio viši što li ili da ga se može razaznati i kad snijeg zapada? Većih prostranih grebena i strmih litica na Zavelimu nema, a i što će nam? Još mi samo fali da nam se ljudi koji s nama idu na prvo planinarenje uplaše, pa da više ne požele ići.
Na samom usponu na vrh, djelomično su se pružali vidici na Biokovo, Kamešnicu, Cincar, Tušnicu, Vran, Čvrsnicu i Matokit, ali kad smo došli gore, zavio nas je oblak, pa nam je uglavnom zaklonio cijelu vidljivost, posebice prema Dalmaciji. Lijepi vidik se u najvećoj mjeri pružao jedino prema Buškom blatu. A naravno, kompletno se otvorio čim smo se spustili stotinjak metara s vrha.
{gallery}kkiki-planinar{/gallery}
To mi se puno puta dešavalo pri silasku s planine. Al’ da smo se vratili gore, sigurno bi se BAŠ k’o za inat, opet sve zavilo u oblak. Naravno, vrhovi na sebe i navlače oblake, ništa tu nije neobično i ne treba u svemu tražiti prokletstvo Marfijevog zakona. U svakom slučaju, malo oblakom zaklonjen pogled ne treba smatrat nesrećom, već naprotiv, kao poziv da se ponovo vratimo i vidimo što se to sve vidi sa Zavelima.
Manjo, hvala ti što si nas vodio!
Nedjelja – Kamešnica 1856nmv. Planina je lijepa. Hm… Pa nisu li sve planine lijepe, kao što se kaže i za žene, svaka na svoj način. Jeste li ikad u životu čitali neki tekst gdje je neko za neku planinu napisao da je ta i ta planina ružna da te bog sačuva? Malo mi to zvuči otrcano k vragu. Dobro ajd, Kamešnica je Kamešnica. Lijepa kao i mnoge druge planine. Tehnički ne zahtjevna. Uspon sa Bosanske strane kreće iz sela Podgradina sa nekih 740 metara nadmorske visine a zbog strmine, atraktivniji je od onog sa Dalmatinske strane, pa se smatra i većim zalogajem u planinarskom smislu. Ma što to značilo.
Odozdo se vidi da snijega ima vrlo malo za ovo doba godine. K’o na Kilimanjaru. Kako mi Kiki znamo koliko snijega ima na Kilimanjaru? Ukucajte u google Kilimanjaro, kliknete enter i onda kliknete na ono images i pogledate, e toliko malo snijega ima trenutno na Kamešnici.
Na uspon krećemo ravno u 9 sati. Dakle ista ekipa iz PD Đakova koji su u subotu bili na Zavelimu, plus Goran, Puđa, Željko i Marino. Uspon kao i na Zavelim, kreće kroz šumu. Dosta je klizavo i puno je vode koja se slijeva dolje sa planine baš niz stazu. Nedugo pošto smo krenuli, uočili smo dvoje planinara iza nas. Puđa mi reče, to su Stipe Božić i Milena Šijan (jedna od 4 naše djevojke koje su osvojile Mount Everest). Viknem im i ja, Stipe, Milena generacijo moja! Samo za nama i nećete se izgubit’. I tako i bi. Šalu na stranu!
23.veljače prošle godine je na Kamešnici od lavine poginuo vrstan planinar, GSS-ovac i dobar Stipin prijatelj Eduard Retelj. Stipe je došao na obljetnicu, na pravi planinarski način, usponom odati počast svom poginulom prijatelju.
Nisam nikad bio ljubitelj idolopoklonstva. Ne divim se pretjerano nikom u životu osim svojim roditeljima što su podigli (a i još podižu) ‘vaku budalu poput mene, ali Stipe spada u tu malu nekolicinu ljudi vrijednih divljenja. Oduševio me je svojom jednostavnošću, strpljivošću i mudrošću i iznimno mi je drago što smo se imali prilike družiti i penjati se s njim i Milenom, na meni tako dragu planinu.
Uspon je trajao oko 4 sata. Prva ekipica je stigla nekih pola sata prije nas na začelju, ali Stipe je pokazao da je čovjek i unatoč buri koja je puhala na vrhu, pričekao nas da se svi skupa uslikamo na vrhu.
Pri silasku smo se zadržali malo u skloništu na Pešinom vrilu i polako spustili dolje u podnožje odakle smo i krenuli.
Zahvaljujem svojoj ekipi na prekrasnom druženju i domaćinu Puđi i vodiču Marinu, te Goranu i Željku!
Vidimo se uskoro!
NAPOMENA TN: Kiki je, inače, porijekom iz Prisoja, iz Vrila, iz buškoblatskog , iz duvanjskog kraja, što je njemu bitno, a i nama je važno!
