I dočekala ga pura. No, kasnije je ćaća stalno ponavljao kako se osramotio što je tako velikog čovjeka dočekao purom. Ali bi nakon toga s divljenjem kazao: “Onako velik čovjek, a naručio puru!”
Prije posjeta Doljanima kraj Čapljine, rodnome mjestu roditelja nadbiskupa i apostolskog nuncija Petra Rajiča, o njemu sam znao samo onoliko koliko je napisano u Wikipediji.
A tu piše da je rođen 1958. godine u Torontu, gdje je 1982. završio studij urbanizma, a onda se odlučio za svećenički poziv.
Pa je 1987. godine završio filozofiju i teologiju na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu, potom doktorirao kanonsko pravo na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu i nastanio se u Hrvatskom zavodu svetog Jeronima.
Tada počinje njegova strelovita diplomatska karijera pri Svetoj Stolici. Ubrzo biva primljen u Papinsku crkvenu akademiju, koja regrutira buduće diplomate, da bi mu u lipnju 1993. bila povjerena služba prelata predvorja pape Ivana Pavla Drugog, a istu službu obnaša i za uprave Benedikta XVI.
Prva diplomatska iskustva stječe u diplomatskim predstavništvima u Iranu i Litvi. Godine 1994. postaje kapelan, a potom i prelat Njegove Svetosti. Papa Benedikt XVI. imenuje ga 2009. godine nadbiskupom i apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru, te apostolskim delegatom za cijeli Arapski poluotok.
Premda je rođen u Torontu, mons. Petar Rajič veoma je vezan uz Hercegovinu, uz rodno selo svojih roditelja Doljane, gdje je imao mladu misu, te Mostarsko-duvanjsku biskupiju i Mostar, gdje je (u mostarskoj katedrali) u siječnju 2010. godine zaređen za biskupa.
Bijeg preko granice
Zahvaljujući prijatelju Ivanu Iliću, u Doljanima me je dočekalo nekoliko mještana, odreda don Petrovih rođaka koji su s ponosom govorili o svome “dumi”. Koliko sam upamtio, Neđo Rajič je stričević Petrova oca Liberana, Dinka Rajič je Petrova tetka, Marko Mustapić bliži rođak s majčine strane, stari Ivan Rajič dalji rođak s obje strane, te Martin Rajič, Liberanov prijatelj iz mladosti.
– Petrov ćaća Liberan i mater Dominika pobjegli su preko granice 1957. godine – kaže Neđo. – Gadno je to vrijeme bilo, vlast jaka, nisi smio zuba probilit, a Liberan bio mlad i pametan, tada bio knjigovođa, ali nije moga otrpit komunističku nepravdu. I odlučio pobjeć preko granice. Pa su preko slovenski brda uspjeli zaobić karaule i graničare, pa dospjeli u Austriju.
– I zamisli, on je sobom poveo svoju Dominiku – ubacuje se u razgovor Dinka listajući album sa slikama. – A nisu bili vjenčani, nego ka momak i cura. Velika je to ljubav bila. Inače bi bila sramota da su se vratili. Đe će cura s momkom nevjenčana u bijeli svijet? Ja kažem da se baš iz te ljubavi i rodio naš don Pero.
Govori pet jezika
– I ja sam bježo preko granice, ali me uhvatilo – kazuje Martin Rajič. – Pero pobjega, pa mi napisa kako se trebam ponašat i što pričat kad dođem u logor u Austriju. Pa mi napisa da nema koristi ako se počnem tužit kako sam siromašan i kako nemam šta pojist, nego da govorim kako sam neslobodan, da se ne slažem sa vlastima, da me vlasti progone… Tako ti je i danas. Ne prima Europa siromašne iz Afrike, Azije…, nego političke azilante. Ja sam napamet naučio Liberanovo pismo o tome kako ću govorit u Austriji, ali me uhvatilo na granici. Ošišalo na golo, pa u ćelovinu. Tako sam ti ja nesuđeni Kanađanin.
Liberan i Dominika pismima su održavali veze s rodbinom u Doljanima, a prvi put su posjetili rodno selo 1971. godine. A najdraža je vijest u Doljanima bila kada su čuli da će Pero, nakon završenog fakulteta u Torontu, upisati bogosloviju u Sarajevu.– Bilo nam je to drago, ali smo se čudili da će doć na bogosloviju u Sarajevo – kaže Dinka.
– Peri je i biskup Žanić govorio da studira u Rimu, ali je Pero kaza kako on želi naučiti hrvatski jezik i upoznati ljude u zavičaju roditelja. Ko kad je pametan. On ti govori pet jezika, a hrvatski govori bolje od nas. Kad je Ivan Pava Drugi doša u Sarajevo, njega je pomilova po glavi i kaza da će on u Rim. Tako i bi. A kako je on ponizan?! Kad dođe kod nas, sve nas na suze natra svojom poniznošću i veseljem.
On je priča da je ko dečko namjeravo postat svećenik. I uzeo ka svoje geslo onu Isusovu rečenicu: “Učinit ću te ribarom ljudi.” Kasnije ga to popustilo, ali mu se opet vratilo da postane svećenik kad je završio fakultet. Srića Isusova! Poručuju mi kako ne bi bilo loše da odeš kod našeg župnika, don Vinka Raguža. Oni su skupa studirali i dobri su prijatelji.
O Vatikanu ne govori
U Dračevu nas je veselo dočekao župnik don Vinko Raguž, prijatelj Petra Rajiča sa studija u Sarajevu.
– Ništa to nije slučajno – kaže don Vinko.
– On je rođeni diplomata. Don Petar je studijem urbanizma možda napravio jedan životni rukavac, ali se naprosto morao vratiti pozivu svećenika i diplomaciji, što mu je poslanje.
Zaista smo prijatelji, ali kada ga onako uzgred upitam nešto o Vatikanu, on će s osmijehom izbjeći odgovor. Pa mu ja kažem: “Ne boj se mene, don Petre!” Ostalo mi je u glavi kada sam ga kao kolegu studenta doveo na selo kod mojih roditelja. A on poručio da mu skuhaju puru.
I dočekala ga pura. No, kasnije je ćaća stalno ponavljao kako se osramotio što je tako velikog čovjeka dočekao purom. Ali bi nakon toga s divljenjem kazao: “Onako velik čovjek, a naručio puru!”
Don Vinko se složio s mojom teorijom da je don Petar, odrastajući u Kanadi za bogatim stolom, stalno slušao roditeljske priče o puri. I naručujući puru želio je odati počast toj sirotinjskoj hrani i onima koji su opstali kusajući je. Diplomatski, nema što!
– A što se tiče izgradnje crkve u Kataru ili Kuvajtu, don Petar priznaje da će do toga teško doći – veli don Vinko.
– Priča mi da su Arapi veoma časni i susretljivi u svemu, ali križ i crkva su još uvijek anatemizirani, premda tamo rade brojni katolici, posebice s Filipina. Ali kad je u pitanju naš Petar, ništa nije nemoguće.
Slobodna Dalmacija /Petar Miloš
