KAKO SKRATITI DUGU JESENSKU NOĆ
Uvijek tako biva u studenom… oranice utonu u maglu, gavranovi kruže oko grmova šepurine i puštaju ružne krike. Nebo se spusti, a tamni oblaci polegnu i pritišću svom silinom!
Trava postane smeđa, a grane drveća pocrne. Kiša sipi, a nasrtljiva vlaga izbija iz svega.
Sve je u tim sivo-crnim tonovima osim crvenih dječjih čizmica koje veselo gaze lokve na putu prema školi.
A onda u drugoj polovini studenog zapuše bura i već se sluti blizina snijega.
Dani postaju kratki, a noći beskrajno duge!
“Valja izać iz noći”, govorili su stari i često se moglo vidjeti kako po dvije, tri podlaktane crne siluete u mrklom mraku, ogrnute kaputima, odlaze kod susjeda na “silo”.
Lupkaju na vratima, susjed im otvara:”Ooo… to ste vi…nek ste baš došli! Eno već side Iko i Ljuba…oni stigli ima pol sata”.
Markan i Anđuka ulaze u sobu. Srdačno pozdrave ostale, a Markan onako huknu u ruke i reče ” Dobro zaladilo, moglo bi noćas baciti sniga!”
Sjedaju za stol. Na stolu zdjela puna orasa, tanjur sira iz kačice i domaća rakija koju su neki dan “istrali” iz Hercegivine.
U sobi je još zamagljen prozor od cjelodnevnog kuhanja kupusa. Pećica proždire bukove cjepanice. Red meze pa dva-tri reda rakije razbuktavaju priče, oživljavaju sjećanja i biva ono čega nikad ne bi bilo da nema rakije.
Onda u neko doba seoski klipani obijesno kucnu na zamagljen kuhinjski prozor i nestanu u noći. Domaćica odmaknu zavjesu, poviri i reče: “Koji je đava sad?!”
“Da nije onaj vukodlak što je neke godine odo po selu?”, zapita Ljuba.
To još dodatno oživi sjećanja, pa Markan reče:
“Jesam li ja vama ikad pričo kad sam ono srio vampira?”
“Nisi, prvi nam glas…pričaj!”, odgovoriše ostali.
“Eee…bilo je baš ovo vrime. Misečina. Ladno. Ja se vraćo sa sila od pokojnog kuma Blaškana kad ono iza Joskanova đubreluka…bummm…iskoči prida me neki mršavi dugajlija u drugom crnom plaštu…kako bi vam reko, plašt nako ko u oni naši pratara kad dođu ispovidat čeljad za Božić. Misečina mu osvitlila lice, on nako jadan, blid, a oko usta mu nešto crveno J.a mu onda velim…šta si se zabrzdo, mora da si se uvalio u Joskanovo crno vino? On se iskezi, zubi mu nekako veliki, bili i čisti…pa reče kako to nije vino, nego krv. Onda si se sigurno poklo s Grginim Brnjom?! Ja ga malo žicnu, on se ljutnu i kaže meni kako se on krvlju ranim. A vraga se ti raniš krvlju, reko mu ja,da se raniš ne bi bio tako blid i jadan…ili ti možda fataš krv za divenice?”
“Ma kakve divenice, budalo, ja krv pijem!”
E moju je davno Anđuka popila …ja se malo s njim šegačim, kad on skoči da će na me! Ja ga mlatnu onom šćapinom priko leđa! On jauknu i sve nako šepajući zamače za Joskanovu pojetu. Kad sam došo kući, pričam Anđuki…a ona veli,to ti je jadan ne bio onaj vampir što luta selom. E tada mi bome ne bi svejedno. Više bi se poplašio da sam znao…a di neš?! Evo Anđuke, nek mi ne da lagati? Anđuka potvrdi, a Ljuba reče: “E nek si ti njega ošino, neće mu više pasti napamet čeljad dočikat!”
Onda nastavi Iko kako je i on čuo neku večer glasove kako cvile iz bunara i mole da im se plati misa zadušnica. Ljuba zatim nastavi kako je u susjednom selu neka vještica mliko u krv pretvorila. I tako, mic po mic, priča po priča i prođe noć…a što danas? Kako ćemo mi noć skratiti!? Nema “sila” a bogme ni susjed nije dobro došao
www.tomislavnews.com/Piše: Jakov Krišto
