Svinjokolja na Eminovu Selu, kao i u većini sela u duvanjskoj općini, uvijek je bila zajednički posao više ljudi, još ako se klalo više gudina, trebalo je dobro zapet i za jedan dan sav posao zgotovit, a ima toga dosta!
Posla su od ranog jutra pa do kasno u noć imali i muškarci i žene: od izvođenja krmadi na klanje, do držanja tave za krv, pa šurganje, brijanje, razrezivanje, hlađenje mesa “diljenja dici peke”, haha nema više doga običaja. Razvrstavanje mesa, rezanje slanine za istopit mast, pa odvajanje za kobasice, sadivanje krvavica, divenica, kobasica…A treba znati i mišurak napuvat i staviti da se osuši, možda će se koje dite i poigrati s njim! Slijedi soljenja mesa i stavljanje u salamuru, pa kad odstoji tjedan dana u salamuri dizanje mesa i vješanje na tavan, odnošenje u sušari gdje se mora znati kako meso poredati za sušenje.
Ima tu posla! I dok su neki krmad na Eminovu Selu tek klali, u Trge u Krištama, u modernoj sušari mesa nečije se već dobro prosušilo, a neki su rezervirali kod Trge mjesto za sušenje. I kažu, ovdje ne može biti da se dobro ne osuši, da se ne urede i kobasice i pršuti, jer treba biti majstor i znati osušiti meso, posebice kad sušiš drugima, pogriješ li jedne godine, nema više…
www.tomislavnews.com/ Foto: Ivan Delać
