Bocnem ja Iku ispod Ljubuše, da se kod njih i iza Božićnog ručka pije rakija, jer ne znaju za vino. Iko mi vrati: “Svak zna za rošku gredu, a znaš li ti kako je roška kobila pribila Boga u sebi?”.
Ja slegnem ramenima, a on nastavi: “Guvna su u strani, podzidana 2-3 metra. Kad bi kobilica bila s vanjske strane, letala je napoškrilj, zatežuć se, a zadnje noge vazda van vršaja. Dodijalo goniču to gledat, pa u najvećem zoru pririže vezu s doratom, a ona s pozide. Pribila Boga u sebi!”.
Iz Roške “enklave” se izlazilo samo u velikoj potribi. Neki, prvi put u Duvno odlaze na regrutaciju, drugi put u vojsku, a treći put u svit (privremeno) ili u Slavoniju, Zagreb, Split, Bjelovar … (trajno). A ritko se išlo nekim poslom u okolna mista. Kao Petar u Mostar, pa je često ponavljao zgodu u Širokom:
“Kakav sam čaj na Lištici pio, sama voda?!”.
Mater me probudi u pola pet. Kako izaći ispod toplih pokrivača i obući se u hladnoj sobi punoj striža na sjevernom zidu. Najradije bi ostao pod toplim biljcom, ali …
Brzo su naišli njih dvojica. Pod bjelinom mjesečine, ljuljani burom, sljedeći sat vremena gazili smo polje, dok nam je tanak led krckao pod nogama. S Kupresa je bura donosila po koje zrnce sniga, vunenim rukavicama pokrivao sam skočenuto desno uvo. Oštar zrak, a mi zadihani, malo smo pričali, brzo stigli. A crkva puna, prvi put je na Zornici strujom osvijetljena. I kipovi svetaca oko oltara su drugačiji, očniji i veseliji. Kako će tek bit svečano na ponoćki?! Tada sam mislio kako je dobro bit blizu crkve i škole. A nama je trebalo sat-dva, na koju god stranu pođeš.
U ovo vrime Došašća, kad se sije Božićno žito, sitim se školske podvorkinje Luce. Bila nam je svima druga mater. Ujutro nas, promrzle i mokre, sačikala, grijala i sušila, a na odlasku oblačila i ušuškavala, ko svoju dicu. Bezgranično i bezvremensko hvala u ime svih generacija. Za svaku osušenu bundicu, za svaku zaciđenu suknenu čarapu iz žmikćavih čizama, za svaki ugrijani prst kad zađe za nokte, za svaku prigrnutu kabanicu, za svaku blagu riječ … HVALA! Teška, ali sritna su to vrimena.
U petak je osvanula pušanija, niko nigdi ne mrda. Stariji moraju otići napojiti i nahraniti blago, naložiti vatru pod meso, donit drva. Mi drčina smo dahom otapali kristale na prozoru i gledali kako, oko praznog šaloža i kroz njega, kovitlac slaže smetove. Sutra do podne se smirilo. Ostali su tvrdi, visoki smetovi, bura zviždi i kadikad, s podvornice, nanese malo prašnjave zemlje, tek toliko da poremeti čarobnu bjelinu. Čim je stala mećava uzimali smo ligure i na okrajak. Stariji su raskidavali smetove, nekad pravili tunele, da dođu do stoke. Struje je, još jučer, nestalo. Ivan zatiče promrzlog majstora, iz Elektre, na penjalicama na vrhu drvene bandere, kako vrndža žice. Ulazeći ispod njega u kuću dobaci:
“Beri, beri! Samo nemoj kršit ogranke”.
A kuće su bile, nekako, sve iste. Kroz sredinu hodnik, a sa strane po dvi sobe. Glavna je bila i kuhinja i dnevna i spavaća, po potrebi i radionica. Zimi bi se u njoj blanjalo, diljalo, a i krunilo kukuruz, koji se iz šaloža, unosio u ćošak i mlatio sojom. Neomlaćeno se ručno skidalo s komušine. Zadnjih godina, kad bi se sve uradilo, osim klanja, mlađarija je odlazila u Slavoniju, u berbu kukuruza. Nije bilo kombajna, sve ručno, na blatnjavim kukuruzištima. Umjesto u novcu, plaćani su kukuruzom. Vlakom bi ga dovezli do Mostara, odatle kamionom, na guvno i tu bi njih 5-6 dililo zarađeno. Cili bi dan stavljali u arare i kantarom vagali, a stariji na konju gonili i istresali u šaloš. Sijalo se i kod nas dosta kukuruza, ali je, s obzirom na uloženi trud i dobiveni urod tih klipića, bilo neisplativo, a mukotrpno. Kad se pobere, doveze se, ili na samaru dotra na guvno. U hladnu jesensku večer okupila bi se “moba” na komušanje.
Za Duvno je guvno više od komada međukućne ledine: Ishodište i igralište, poprište i sudište, krušnica i krunica, oltar i … odar.
Del-Mat
Slijedi: Dolazak iz svita
www.tomislavnews.com/Piše Del-Mat/Foto: Arhiv TN
