Kada smo izgovorile tu odvratnu riječ „korona“ i nevista I. i ja smo šutjele nekoliko trenutaka, ona je kašljucala, ja isto, ali nekakav čudan kašalj: ne tjera te da kašlješ, a kad počneš teško ga prekinuti, i nije suhi kašalj. Nakon 15 godina nepušenja ne sjećam se kada sam zakašljala, nisam bila sklona ni prehladi, ni gripi. Nevista se javlja na posao i kaže što se događa s njom, a kažu joj neka ode svom liječniku, testira se i svakako ostane u izolaciji dva tjedna. Nevisti liječnik zakazuje za dva dana brzo testiranje, unučica se zdrava i vesela vraća iz škole, ali mene počinju naglo boljeti mišići, kao da otkazuju, ono „svaka me kost vriđa“. Koža mi se ježi, a imam osjećaj kako mi je netko na leđima, između lopatica, naložio vatru, pa gori li gori. (Što bi rekao moj susjed: „Da staviš vodu za kavu učas bi prokuhala!)
Mjerim temperaturu, ne prelazi 38, kao nije to ništa strašno, ali mene je srušila. Pijem paracetamol, ne mogu ništa jesti, na sve mi se gadi…Uz sve te nevolje, još dobijem i proljev, a jedva se stojim na nogama, pa se svaljujem u postelju.
Nevista me natjerava pojesti malo riže, a ja uzimam tek jednu žlicu i imam osjećaj kao da mi svako to zrno probada trbuh. Telefon neprestano zvoni, zovu sinovi, neviste, unučad šalje poruke s pitanjem „Bako, kako si, boli li te?“, ja jedva odgovaram. Zove i brat i kad mu rekoh u kakvom sam stanju, njegova žena, a moja nevista Beka kaže: „Ništa tebi ne može biti, pa dobila si stotine čestitki za rođendan i svi ti žele dobro zdravlje, ne predaji se zbog nas svih kojima si draga“, ali slaba je to Bekina utjeha kad mene boli, a otežali mi očni kapci, jedva gledam. Teška noć je preda mnom koju provodim u nekakvom polusnu, bunilu, uz česte upite nevjesta kako sam, treba li mi što, hoću li čaja, vode…? Zahvaljujem Bogu da je ona i unučica dobro, a ja svakako „nisam za napritka“.
Svanulo je oblačno jutro u Zagrebu, a ja u svojim mukama mislila kako nikada neće svanuti. Tmurno je, prohladno, od sunca ni zamećaja, a ja „plovim“ po Duvanjskom polju, planinama i samo mislim samo da sam dolje bilo bi mi bolje.
Nema druge nego na testiranje, pa da znamo što je, korona ili nešto drugo, odlučiše sinovi, pa me srednji sin J. odveze pred Kliniku „Vuk Vrhovec“ na testiranje na COVID-19. Ima mnogo ljudi pred klinikom, a prohladno je, treba malo čekati. Ja se trudim da mi sin ne vidi kako mi je hladno, kako jedva stojim na nogama, ali…? Donosi mi stolac na koji se, doslovce, svaljujem. Nakon pola sata prilazi nam mlađi muškarac i uzima podatke, a potom medicinska sestra prilazi s testom i hrabri me kako to nije ništa, zašto se plašim (očito je da drhtim), neće me boljeti, a „…Vi niste baš za umrijeti, možete Vi još dugo…“. Uzima bris, ništa niti boli, niti je neugodno, a zatim dolazi doktorica ili…samo je u medicinskoj, zaštitnoj opremi i pita me:“Imate li Vi potvrdu od svog Zavoda za zdravstvo da se možete liječiti u Hrvatskoj, ako bismo Vas uputili u bolnicu?“. Kažem da nemam i ne znam o kakvoj je potvrdi riječ. Ona ne odgovara meni nego mi kaže sinu (nakon što je uzela i njegove podatke) da će mu na kućnu adresu stići račun na iznos od 700 kuna, a da sutra prijepodne zove za rezultate PCR testa.
Vraćamo se doma, sin kaže kako bi bilo dobro da idem kod njega, ima više prostora (a njih je šestero u kući!), ali ja ne želim bojeći se kako ću prenijeti virus, za koji sam bila sigurna da se već proširio po mome tijelu, i na njih, a ovdje kod T. samo svi već zaraženi, ako jesmo?!
Ponovno noć bez sna, ponovno nevista i unuka dežuraju kod mene, ja malo znam gdje sam, malo se izgubim, a boli! Svaki mišić osjetim posebno, kao da se sve razdvojilo, a kožu kao da netko guli, svlači s mene. Pijem paracetamol, tablete protiv proljeva, neke vitamine i Rehidromiks razmućen u vodi protiv dehidracije, neka tekućina bljutava, ništa odvratnije u životu nisam pila. Popijem žlicu, pa povratim.
Zove sin i kaže, očekivano, kako su javili da je test na virus korone pozitivan, „…ali, majko, ti samo pij lijekove, puno čaja, tekućine, najgore je ako dehidriraš, probaj jesti barem juhe…“.
Tako mi preporučuje i dr. Milica iz Tomislavgrada u svakodnevnim porukama i uputama što mi je najbolje i obvezno da pijem taj odvratni Rehidromiks. Meni bolovi ne prestaju, gađenje prema tekućini, prema hrani, prema voću…ostaje!
SUTRA: Unuka mi daje žlicu po žlicu tekućine „pita me“, jer ja žlicu ne mogu držati!
www.tomislavnews.com
LJUBA ĐIKIĆ : Kako sam oboljela i preboljela tešku bolest uzrokovanu virusom corone (ispovijest 3) – Moji teški simptomi koronavirusa stigli su uskoro
tomislavnews18. prosinca 2020.
posted on