I ove godine okitili smo „elegantno“, ali s mrvicom viška. To svake godine doda Brišnička u meni, a sve (kao) radi ove naše najmlađe. Neka se dijete veseli.
I gledam te moje lampice vani. Nekako ih ne mogu uključiti. Sve se mislim, pa zar da moje lampice vani prpošno trepere, a noćas je neko moje hrvatsko dijete spavalo u autu. Noćas je neka moja hrvatska majka promrzla jer je, s dekama koje je imala, pokrila djecu. Noćas neki moj hrvatski starac plače kraj svoje štale i prestrašenih životinja. Noćas moji hrvatski vojnici, policajci, vatrogasci, civilna zaštita, volonteri, liječnici, sestre, svećenici… bdiju. Kopaju, spašavaju, liječe, mole.
Noćas ćemo slaviti, sutra se oporavljati pa prekosutra dan žalosti.
Nećemo. Nije u redu. Nećemo protokolarno odrađivati.
Osjetimo ovu nevolju!
Čula sam puno izgovora. Neke izgovore mi daju ljudi, a neke mi prišapne moj vlastiti varljivi um: uvijek u svijetu netko stradava, u Africi djeca umiru od gladi još od pamtivijeka… i to nas nije nikada spriječilo da živimo normalno, da se radujemo i slavimo. Da, istina.
Ali ovo je moja zemlja. Moja napaćena Hrvatska. Poznajem ju otkako je bila novorođenče. Poznajem njeno krvavo i mučno odrastanje, njenu patnju i bol. Ona je ja! Rat, siromaštvo, branitelji – sve mahom PTSP, mladi koji se bore za koricu kruha, pa bijeda koja ih okrutno i s bičem u ruci tjera iz vlastitog doma… I sada potres.
Ne želim kriviti nikoga. Ne želim kriviti vlast. Ni ovu, ni onu prije, ni onu prije njih. Sigurno da se svašta radilo i radi. Zlo uvijek nađe pukotine kuda će se zavući pa razarati. Svi imamo svoj dio odgovornosti i za to, ali vjerujem da i u politici ima dobrih ljudi. Vjerujem da će svi učiniti sve što mogu da se pomogne ljudima.
Gledajući i prateći kojom brzinom se prikuplja pomoć, moram biti ponosna na ljude. Talijanska civilna zaštita je priskočila u pomoć. Bosna i Hercegovina, koja je u puno težoj situaciji od Hrvatske, šalje pomoć. Prijatelji iz Njemačke mi šalju vijesti o prikupljanju pomoći u Njemačkoj. Hrvati u cijelom svijetu su na nogama. To je ljudski rod, to je ono Božje u čovjeku što svijet uporno zatire u nama, ali je živo.
Taj narod koji pomaže, koji šuti i radi, koji ne prolijeva žuč koristeći ovu tragediju za upiranja prstom.
Iz mojih razmišljanja trgne me moja mala mrvica. Ulazi sva čupava i još pospana, i pravac – borić! Pali lampice. Na najjače i najblještavije. Toliko trepere da mi se čini da će me skrpati migrena.
„Mama, je li večeras doček?“
„Je, ‘ćeri.“
„A što ćemo raditi?“
„Ne znam. Što želiš?“
„Paaaa… Možemo izmoliti krunicu za ljude u potresu i onda jesti skupa. Napravi nam nešto fino što ja volim.“
Gledam u nju. Eto. Ona zna što je bitno. Ima sedam godina. Želi molitvu za potrebite i večeru s obitelji. I to je to. Ništa drugo zaista nije važno. Nikakva slavlja i vatrometi. Suosjećajmo, molimo, pomozimo. Sutra to možemo biti mi. Volim te, Hrvatska. Volim te, hrvatski narode i ponosna sam na tebe. I u redu je uključiti lampice na balkonu, neka se djeca vesele. To samo moja tuga meni ne da. Nju ću pustiti da učini svoje i kada me moja djeca ne vide, isplakat ću se u skrovitosti, a onda obrisati suze i skuhati mojoj mrvici nešto što jako voli. I imat ćemo doček kakav ona želi. Krunica i obitelj.
www.tomislavnews.com/Tekst: Blaženka Šarlija/Foto ilustracija
