Moćne fore su se smišljale danima ranije, a ona o odvezanim šnjurama bila je najobičnija i svejedno, uvijek i svugdje najuspješnija
„Dobro pazi sutra!“ – ponavljao bi sebi dugo i uporno pod jorganom, u nekim ljepšim vremenima, noć prije. I opet bi te zorom, već do wc-a, prvo nasamarili mater i ćaća, pa brat ili sestra, čak i dedo ako se tu zatekne, po nekoliko članova komšiluka na putu do škole, pa u školi opet na desetine lica. Udarao bi se dlanom po čelu kako si glup, ali bilo je neke posebne draži ispasti glup na Aprilili.
Moćne fore su se smišljale danima ranije, a ona o odvezanim šnjurama bila je najobičnija i svejedno, uvijek i svugdje najuspješnija. Ama baš svaki put bi se u transu sageo da ih svežeš, grcajući potom u bruki i smijehu. I sve okolo bila je sreća i svi okolo derali su se – Aprilili! Aprilili. Kakva divna riječ. Tek što je izgovoriš tiho, pod jezikom ti se evo i jutros zašareni radost nekog ljepšeg svijeta, kad se smijalo od srca i živjelo baš tako – aprililasto, sa iz duše otkinutim smijehom i budalaštinom. I nije bilo baš ničeg radi čega se vrijedilo sekirati.
Danas si velik i nije ti do zajebancije, jer u zajebanciji od stvarnosti živiš. Budale ti kroje život, svaki je dan prvi april, ulice su pune hipnotiziranih mrguda i skoro nitko se više ne smije. Ako ti se netko nepoznat u prolazu i nasmije, ti odmah kontaš – “Vidi, puk’o lik ko kokica!” A tek onda kad nam ukradu sposobnost iskrenog smijeha, možeš biti siguran da su nam ukrali sve.
Zato odveži šnjure nekome jutros. U ime Aprililija kojeg smo znali. U ime nas koje smo nekada znali, prije nego smo dozvolili da naša jutra prvog aprila, i svakog drugog aprila i ostalih, na putu do wc-a ispunjavaju samo brige, problemi, novčane frustracije i politika. Zajebite ih sve danas i prkosite osmijehom.
Martina Milinarević Sopta/TN
