‘Imoćanka’ daruje 1500 ovaca, a zahtjeva stiglo za dvostruko više!
Stjepan Ivanović Roša iz Krstatica: Ja sam odma spreman uzest stotinu komada, potpisat sa zadrugom ugovor i znam da će i njima i meni biti dobro
Jednom je netko, ne tako davno, izjavio da će se u raseljenu Imotsku krajinu ljudi početi vraćati kada dobiju urednu infrastrukturu, kvalitetno napajanje električnom energijom, uredne telefonske i internetske linije, pitku vodu s izvorišta rijeke Vrljike, dobre prometnice. I evo, sve to u dobrom postotku ima Imotska krajina, pa opet smo svjedoci praznih sela, napuštenih škola, zatvorenih gospodarskih objekata, zapuštenog polja.
Ispaše ima dovoljno
No, isto tako govorilo se da će doći vrijeme kada veliki gradovi neće moći prehraniti vojsku onih koji su ih okupirali i da će se početi vraćati ondje gdje se uz svoj rad može pristojno živjeti. I čini se da je ova kriza, kojoj se ne vidi kraj, pokrenula nešto u Imoćanima. Za to su trebale ideje i konkretni potezi. I ti potezi upravo dolaze iz poljoprivredne braniteljske zadruge “Imoćanka”.
Poznata po otkupu voća i povrća, “Imoćanka” je stekla određen ugled i sigurnost kod imotskih poljoprivrednika. Znaju koliko će proizvesti, znaju da će im se kvalitetan urod otkupiti, na vrijeme platiti. No, voditeljima zadruge na pamet je pala još jedna ideja.
– Da, razmišljajući o tome kako Imotska krajina ima bogomdane resurse zdrave hrane, polje i pobrđa sa svježom i zdravom travom, brda obrasla u ljekovita grmlja, došli smo na ideju da krenemo i s projektom stočarstva, i to uzgoja ovaca. Mi kupimo ovce, dajemo ih u zakup zainteresiranima, oni nama nekoliko godina daju određen broj mladih janjaca, koje ćemo plasirati provjerenom tržištu, a nakon toga, stado ostaje njima.
Mogu prodavati mlijeko, koristiti gnoj, vunu. Dobro i zadruzi, dobro, čini mi se, i njima. I kada smo dogovorili sastanak u našim prostorijama, očekivali smo deset do petnaest zainteresiranih ljudi koji imaju potrebnu infrastrukturu, štale, vodu, prostor za ispašu, a kada tamo puna dvorana, više od četrdeset njih došlo. A još ih se petnaestak javilo da su zainteresirani za naš projekt. I, evo, sada smo na sto muka.
Mislili smo uzeti oko 1500 ovaca, petnaestorici zainteresiranih dati svakom po sto ovaca, pa vidjeti što dalje. Sada nam treba dvostruko više, pa smo silom prilika morali krenuti na teren po cijeloj krajini kako bismo se na licu mjesta uvjerili kome su ovce najpotrebnije i tko ima uvjete za njihov uzgoj. Među njima su i brojni razvojačeni branitelji, gdje ćemo i na to paziti – riječi su direktora “Imoćanke” Tea Klapirića.
U Krstaticama u općini Zagvozd pokušali smo kod jednog stočara doznati kako gleda na cijeli projekt davanja ovaca na svojevrsni leasing.
– Dobro, kume, dobro će to biti ako bude sve kako su kazali. Ja već imam iskustva s ovcama, imam staju, vodu, a fala Bogu u Krstaticama imaju di pasti do mile volje. I to kakve hrane, da bi je čovik sam pojio. Više valja meso našeg mladog janjca nego sve njijovo evropsko meso. Možeš ga, brate, dati sada u Bruxelles, di oćeš. I tribalo bi to meso, tu mladu janjetinu, zaštititi kao našu izvornu.
Likarija, kažem ti, likarija; jide zdravu hranu, pije zdravu vodu. Zato mislim da bi mi stotinjak ovaca, pored mojih pedesetak, došlo ko melem na ranu. Dica su na fakultetu, ja sam, žena i mater kod kuće, a tko kaže da se sin danas sutra neće vratiti. Ako ništa drugo, zaposlit ću nekog našeg čovika iz sela koji nema posla. Imat će dobru plaću, blizu je kuće.
Puđa mliko plaća ko zlato
Isplatilo bi se zadruzi dvi-tri ili ne znam koliko godina davati određen broj mladih janjaca, a meni ostaje i mliko. Čujem da ga onaj Puđa u Čaporicama plaća ko zlato. Onda imaš gnoj, moreš ga koristit za naše obradive doce.
Sve to vuče jedno s drugim, a nakon toga stado ostaje kao moje vlasništvo. Nema šta, ideja im je za pet. Ja sam odma spreman uzest stotinu komada, potpisat sa zadrugom ugovor i znam da će i njima i meni biti dobro – veli nam Stjepan Ivanović Roša iz Krstatica, koji se među prvima javio u “Imoćanku” i izrazio želju da odmah potpiše s njima ugovor o uzgoju ovaca.
Tekst i snimke: Braco Ćosić/Slobodna Dalmacija/TN
