PROLAZIM GRADOM
Stojim na mjestu starog kolodvora,
iskopina zjapi ko otvorena rana,
a onda sporim korakom krenem
i vrtim slike minulih dana.
Nije se puno mijenjala vizura,
tek poneka stara kuća fali,
a u novoj urbanističkoj slici
jedino su drvoredi stradali.
Na mjestu bivše robne kuće
u ilovači lokve vode leže
i pred mojim korakom tihim
s rasutih kontejnera gavranovi bježe.
A kako je nekada tu bujao život!
Svaki onaj zidić imao je priču.
Tu bi se spleli i rastanci i sastanci,
a danas uspomene srce dotiču.
Preko puta parka, cijeli niz birtija,
žamore starci čim bane svjetlo danje,
a danas vlada neka gusta tišina
i nema više Osana, ni Đikića, ni Janje.
Koračam dalje ulicom uz grad,
ne širi se miris kolonjske vode,
niti se čuje britki zveket makaza
i stari brico Kema u povijest ode.
Na vratima Salona talog prašine,
kao da prekriva izgubljenu mladost.
Na tren mi se učini da čujem zvuke
i poželim opet ovdje biti gost!
I osjetim miris prve cigarete
i okus kave…ali sve su to varke.
Ne vrijedi se okretati uokolo,
neće naići lijepe elektrotehničarke!
Zažmirim na tren, oživim slike,
ulice su pune…to je priviđenje,
ali još samo fali stari Atko
da iz sveg glasa vikne: “Oslobođenje”!
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
