HVALA TI
Četiri godine već su prošle, a meni na današnji dan vrijeme stane. Od tada nije prošao ni jedan jedini dan da se za tebe ne pomolim i da te u sjećanja ne prizovem. Nekad se upitam čuješ li tamo gore moje misli? Možda čuješ kad pričam sama sa sobom i zamišljam da si tu.
Hvala ti što si bila nepunih 12 godina dio mog života. Nije uvijek bilo bajno ni lako, ali kao što Gabi pjeva “Pamtim samo sretne dane”.
Sjetim se prvog našeg susreta i to baš u kući u koju smo se udale iste godine, ja par mjeseci prije tebe. Bila si plavuša iz koje je prštala energija i zračio život.
Život koji nas gazi i ne štedi.
Mogla bih danima nabrajati sve sretne trenutke koje smo imali i besane noći koje smo provodile, nas pet jetrva pričajući i pogađajući čiji alarm se pali, kad se sastanemo, a dicu polegnemo.
Mogla bih nabrojiti i one dane kad smo se ljutile jedna na drugu, pa čak i birale put da se mimoiđemo, ali to su rijetki dani bili. Znale smo vrlo dobro sve da nijedna od nas nije kriva, već te satare briga, ne prospavana noć, računi i nepravda, nemilosrdne obveze, borba za bolje sutra, za obitelj.
Pošto znam da će rijetki ovo čitati, dugo im, ne vole ljudi dangubit, ja ću baš zato nastavit.
Moram ti priznati ovako, jer nisam imala priliku drugačije, prerano si zaspala.
HVALA TI
Od tebe sam puno naučila, mlađa si od mene, ali tvoja energija i volja da živiš nekad me izluđivala. Prečesto te nisam mogla razumjeti, činilo mi se da zemlju ne dodiruješ.
Sad znam i zašto je to tako, žurila si se ostavit nam uspomene i neizbrisiv trag.
Znaš šta ti nikad neću oprostiti?
Neću ti oprostiti naš posljednji susret. Toliko sam te silno htjela zagrliti, toliko snažno i znam da bi razumjela taj zagrljaj, baš kao i ja tvoje poruke koje si mi slala iz bolnice.
Vidiš još čuvam par zadnjih koje si mi poslala. One mi daju snagu.
Ipak ne ljutim se toliko na tebe, jer imam priliku nadoknadit zagrljaj koji sam propustila.
Svaki vikend kad dođemo u Duvno očekujem da ćeš vrata otvoriti i da ću čuti onaj poznati glas:”Đe ste Hercegovci, stigli i vi”, ali nema ga.
Vrata se otvore, utrče dva preslatka mala bića i čuje se :”Striiiiinaaaaa, stigli ste”, polete rukice male u zagrljaj i po svoj poljubac.
HVALA TI što si bila nesebična, nisi pravila razliku moje i svoje dice. Priznat ću ti nešto, ali nemoj nikom reći.
Dica su nam strašno vezana tvojih troje i mojih četvero, jesu i svi ostali, ali oni su daleko i nisu često tu. Zato im ponekad moram lagati. Ne mogu vikend zamislit da ne odem gore, ali se moram dijeliti na pola. Ako povedem svoje onda ne provedem dovoljno vremena s tvojima, fale mi njihovi zagrljaji, češkanja i priče.
Tomislav i Ana su tvoja kopija izgledom, samo je Tomislav Stipinog karaktera. Mila je neka čudna kombinacija i strinina maza, ali Ana ti je opasna skroz. Njih dvije su od tebe naslijedile, glas, kreativnost i borbenost.
Onda svojima smislim kako bi bolje bilo da tata i ja sami idemo, jer još ima puno rađe u stanu, a kad oni trčkaraju nezgodno je raditi. Povjeruju moji u priču.
Tvojima kažem da su moji morali neke plakate radit, pa rođendane imaju i puno zadaće. Upali skoro svaki put na obje strane.
Istina je često nešto drugo.
Moje grlim kroz cijeli tjedan, pričamo i surađujemo, a te vikende ostavim za tvoje. Tada volim njima ugodit. Sebična sam, znaš ti to najbolje. Kad tako uradim onda nisam plačljiva, onda me tuga mimoiđe i radost ispuni prazninu koja je ostala.
Iskreno, bila bih najsretnija da smo svi zajedno, baš kao i onih dana kad nas školske obveze puste na miru. Ooooo kako tada uživam. Sedam sreća oko mene zuji, pustim ih da guštaju, podjetinjim s njima, isto kao nekad kad smo ih znale vozat u kolicima po livadama, trčat i glupirat se. Helena, Ruža, Iva, ti i ja i njih desetak, ooooo koliko uspomena, smjeha, kava, priče,… a opet premalo.
Opet sam ljubomorna na tebe.
Da, jesam.
Otišla si na ljepše mjesto, a ostavila nas u Dolini suza, s uspomenama.
Znam da ti dobro znaš, ali ću ti pripomenut.
Tvoj Stipe je čudo, sva ga naša dica obožavaju.
Bog mu je dao snagu i blagoslov, on je dobio tvoju energiju i može biti primjer svima. Toliki križ na leđima i tuge u srcu tako stoički nositi. Najdraži su mi vikendi i živim od petka do petka. Posebnu čar ima ručak u punoj kući dice, koliko god umorna bila odmori me pomisao da smo zajedno.
Možda bi bila ljuta na mene što popuštam dici previše i kuvam ono što mi kažu, što ih puštam da su do kasno budni i poremetim sav red koji tijekom tjedna imaju.
Iskreno, ma briga me. To sam od tebe naučila i ti si mojoj dici popuštala, kolače pravila, na klizanje, sanjkanje i šišanje vodila, kupovala i davala, davala dio sebe. Obožavali su te, tvoj zvonki glas kroz kuću dok pjevaš. Još kad prelistavaju albume, pa nalete na sliku di si Mariji stavila svoju kapu i dala cigaru u ruku, a samo joj pola godine bilo. Eto, samo ti vraćam milo za drago.
TI SI ME, DRAGA JETRVO, NAUČILA DA SE ŽIVOT ŽIVI, JER MOŽDA SUTRA NE POSTOJI I ZATO HVALA TI.
Ivana Marinović Miškić
P. S.
Znam da se smiješ i da ti je drago što sam te poslušala.
Nadam se da ispunjavam obećanje.
www.tomislavnews.com
