Pamtiti će ove planine ta događanja, borovi će šumiti imena poginulih na Stipića Livadi, a na nama ostaje samo ovo: NE ZABORAVITI!
Rat kao i svaki drugi ima povod, svoga napadača i onoga tko se brani od napadača. Nije dugo prošlo od našeg zadnjeg rata, Domovinskog rata. 23 godine se broje od početka Domovinskog rata, za nas Hrvate obrambenog rata. Suprostavili smo se mnogo jačem agresoru, obranili svoje, ginulo se za Herceg Bosnu, a što smo dobili?- o tome bi se mogla napisati i knjiga(ako nije već napisana), ali u ovome ću članku govoriti o položaju Blidinja u Domovinskom ratu. Probati ću donekle reći ono najbitnije, nešto što je obilježilo Blidinje tijekom Domovinskoga rata. Pisati jedan ovakav text o Blidinju, a ne spomenuti Cestu Spasa bilo bi krajnje neozbiljno.
Početkom 1992. godine kada je već naveliko bjesnijo rat u Hrvatskoj, a kada je se srbočetnički agresor sve bliže približavao prostorima koji nisu pod njegovom kontorlom, bilo je pitanje vremena kada će se rat iz Hrvatske preseliti u BIH. Za očekivati je bilo to da će agresor onemogućiti promet Kupresom i dolinom rijeke Neretve.
I počeli su radovi u vrletima Vrana. U teškim uvjetima radovi na cesti kroz Vran planinu napreduju. Cesta bi završena, a rat počeo. Neprijatelj blokira glavne prometne pravce i sav se promet koncentrira na sporedne pravce. Agresor ruši željezničke mostove u Mostaru, nema prometa, ni željezničkog, ni zračnog. Samo lete srbočetnički zrakoplovi. I ta cesta kroz Vran planinu polako postaje krcata izbjeglicama i konvojima humanitarne pomoći, jedni u jednom smjeru, a drugi u drugom smjeru. Polako ta cesta prerasta u “CESTU KOJA ŽIVOT ZNAČI”, polako ta cesta dobiva ime CESTA SPASA. Spašavaju se mnogi civili iz Srednje Bosne, traže svoj spas u Cesti Spasa, u toj cesti koja im je ulijevala nadu za životom.
Civili se spasili, a humanitarni konvoji su svakodnevno prolazili za Srednju Bosnu, i baš tada kada se nije ni očekivalo da će do toga doći, izbija sukob muslimansko-hrvatski sukob. Dojučerašnji saveznici zabijaju nam nož u leđa, a posljedice toga sukoba na Blidinju je krvoproliće na Stipića Livadi. Mnogima sjećanja naviru na taj 28. srpanj 1993. godine.
Kolona pod vodstvom vojnika HVO-a izvlačila je civile iz Doljana prema Risovcu, no nažalost do cilja nisu uspjeli doći. Armija BiH(točnije 44. brdska brigada) i mudžahedini su počinili zločin nad tom kolonom, nad tim ljudima. Bio je stravičan zločin, odsjecali su se uši, spolni organi, nosevi… Žalosno je to što za ovaj zločin nitko nije odgovarao, a tko zna hoće li i uopće odgovarati? I uvuče se tako tuga u Blidinje, sve zbog tih nevinih ljudi, oni su imali svoj cilj, svoje snove, ali zločinačka ruka je ubila sve to. Borovi na Stipića Livadi nikada neće zaboraviti taj zločin.
Mnogima je možda poznat onaj aedrom ili helidrom( kako ga tko zove) u Dugom Polju, blizu Varićaka.
Nagledao se taj aedrom aviona i aviona, nagledao se vojnih vježba i još ponekad ugosti poneki aviončić na svoju stazu. A Dugo Polje i Varićak su služili vojsci za treniranje novih vojaka, za njihove vojne vježbe. Čak je tu i na taj aedrom došao i Franjo Tuđman. Vojnici otišli, helikopteri ušutili i otišli negdje malo dalje, a Dugo Polje i Varićak su ostali prazni, ali ne tako prazni.
Ovo polje ugosti ovce koje dođu na pašu, ugosti i vikendaše i sve ostale koji žele doći na njegovo tlo. 20 godina prođe od rata, a položaj Blidinja u ratu je bio od ključne važnosti i koristi. I ovo ne treba zaboraviti, treba se samo prisjetiti. 20 godina prođe od rata, rat je prošao, a Čvrsnica i Vran su ostali. Pamtiti će ove planine ta događanja, borovi će šumiti imena poginulih na Stipića Livadi, a na nama ostaje samo ovo: NE ZABORAVITI!
Tekst i foto: Mario Knezović
Blidinje.NET/TN
Napomena: tekst nije lektoriran!TN
