Tužne vijesti stižu s Kupresa, ima poginulih i ranjenih branitelja, agresori ušli u Kupres!
O uzrocima, neposrednom povodu, početku i tijeku rata na kupreškom, tomislavgradskom, livanjskom, ramskom…bojištu, vojni stručnjaci i povjesničari će u bližoj, a vjerojatnije u daljoj, budućnosti, izreći znanstveni i povijesni sud i mjerodavne ocjene.
Za podsjećanje na te dane donosimo nekoliko dijelova iz Ratnog dnevnika duvanjske novinarke i pjesnikinje Ljube Đikić, a koji je objavljen u Tomislavgradskim ratnim novinama “TRN” i Večernjem listu, 1992. godine.
SRIJEDA, 8. travnja, 1992. Noć užasa na Kupreškoj visoravni!
I prošla noć na Kupresu bila je paklena, užas jedan, to mi u osvit zore, dok se zvijezde gase, umjesto pozdrava, šapće poznanik-bojovnik, koji se nekako izvukao s Kupresa i došao do našega skloništa. Preplašen je, blijed, djeluje izgubljeno…Srbima je, kaže, stiglo veliko pojačanje, mnogo tenkova je na Kupreškom polju, a snagama obrane, braniteljima , pomoći ni od kuda? Stiže i pojašnjenje: zbog jake bure koja cijeli dan i noć puše, ne voze trajekti preko Paga!
Bože, u kojega se pouzdajemo, učini nešto da bura prestane, da pomoć stigne…!!!
Tijekom protekle noći uništeno je šest agresorskih tenkova i više je agresora poginula i ranjeno. Poginulo je i pet pripadnika Hrvatskog vijeća obrane: Tomislav Kovčo, Damir Marić, Slavko Bagarić. Mate Turalija i Nediljko Vranković. Javljaju ovu tužnu vijest o poginulim braniteljima iz IPD. Branitelj koji je stigao s ratišta i koji se smiruje u skloništu, a nakon vijesti o poginulima, govori da ima više poginulih, spominje mi da je čuo da je poginuo i Đoko i Šteko. Pitam ga zna li što govori, jer Ivan Pačar- Đoko mi je najbliži rod, a Mate Šteko daljnji rođak. Svađam se s braniteljem, kao to nije moguće, on ne zna što govori. On kaže da to , možda, i nije istina, on je tako čuo, a onda zašuti. Ja vičem, galamim, divljam…i budim sve u skloništu. Teško mi je opisati kakva je atmosfera nastala kasnije.
U prvim jutarnjim satima intenzitet borbi na Kupreškoj visoravni je smanjen, ali zabrinutost na licu svakog čovjeka , kojega sretnem na ulici ili koji brzo prođe gradom, je povećana.
Tužan susret sa stricem
Hodam ulicom do hotela, vučem nogu za nogom, obuzeta crnim mislima. Slutim da je istina ono što govori branitelj, da su poginuli meni dragi ljudi. Počinjem plakati, žaliti. Bože oprosti mi, svaki poginuli je nečiji bližnji, dragi, ali eto, ja plačem za svojima. Već razmišljanje o mogućoj smrti dragih ljudi, dotuklo me. Prisiljavam se otići na konferenciju za novinare . Osjećam se jadno. Što ako pred hotelom sretnem strica Miju, koji već dva dana luta gradom, od čovjeka do čovjeka, od stožera, do zapovjedništva, pa zgrade Općine , s jednim pitanjem: zna li itko išta o njegovom Đoki? Što ako ga sretnem, što mu reći? I upravo kad pomislih da se stric odmara svladam umorom i potragom, netko me u hotelu „plesnu“ po ramenu. Skamenih se, jer prepoznajem taj specifični stričev pozdrav.
„Jesi li išta čula, govori, priča li itko je li vidio Đoku? Svi naši došli, samo on i mali Tuića, onaj iz Štekine Drage, ovaj što je šef hotela, nisu došli. Govori, ako išta znaš…!“, viče stric i grdno psuje, a ja nestajem.
„ Ništa ne znam, ništa čula nisam, žurim striče, ajde ti kući, ako išta čujem, javit ću ti…“, mrmljam, a u oči ga ne smijem pogledati.
Zapovjednik zamotane glave
Ivica me povlači za rukav, kaže da konferencija već počinje. I danas je na konferenciji mnogo novinara, više nego jučer. Ulazi zapovjednik Miljenko Filipović i sve oči su uprte u njega. Glava mu je u zavoju, ali je nasmijan. Do sada sam samo slušala o hrabrosti ovoga Duvnjaka, rođenog u Crvenicama, pa sam ga zamišljala ogromnim, ono kao od Vrana odvaljenim, strogog pogleda. Pred nama je sjedio mlad čovjek, nježnog lica i blagog pogleda! Više je sličio nekom filmskom ljepotanu , nego legendarnom ratniku. Jučer je ranjen, pa snimateljima ne dopušta da ga snimaju.
„Dolazim s Kupreške visoravni, s ratišta gdje se vode žestoke borbe. Srpska vojska dovlači jake snage, cijeli Kninsku korpus napada Kupres. Četnici su zapalili kupreška sela Zlosela i Rastičevo, a za sudbinu žitelja ovih sela teško je znati u ovom trenutku. Naše snage drže pod kontrolom sve važne strateške točke Kupreške visoravni, osim zapadnog dijela iz smjera Šipova, odakle nadiru jake agresorske snage. Kontroliramo prometnicu prema Prozoru, a borbe se vode za prometnicu Tomislavgrad-Kupres-Bugojno. Kupres je kroz cijelu povijest bio i bit će hrvatski grad, grad hrvatskog naroda“, govori zapovjednik Filipović optimistično. Optimistično? Čim sam malo počela razmišljati o njegovim riječima i vidjela gotovo usiljeni osmjeh na njegovim usnama, optimizam mi je splasnuo. Borba za prometnicu, Kupres mora biti naš…znači…? Ne smijem glasno izreći svoje misli i zaključak, pa se tješim kako se ja ne razumijem u ratni rječnik, ali…Shvatila sam da je vrlo teško stanje na Kupresu za naše branitelje, i to mi je bilo dovoljno…
Hotel i ulice u Tomislavgradu su prepune vojnika, velika gužva je. Kolega novinar iz Slovenije mi govori da su sve to vojnici obrane koji su se povukli s položaja na Kupesu. Odbrusim mu da je zloban, da se naši s Kupresa neće povući, je li čuo zapovjednika! Rekao mi da sam naivna, da nisam dobro informirana i sažaljivo me pogledao. Ljuta sam, razočarana i ne želim s njim raspravljat.
Radio slušam, televiziju rijetko gledam. Danas stiže vijest da je bombardirano i Lipno, selo u Ljubuškoj općini. Nema poginulih, po prvom saznanju, ali…? Žalosno, agresori bombardiraju grad po grad, mjesto, po mjesto u Zapadnoj Hercegovini!
Kolege s radio Posušja: Tihomir Begić, Bože Markota, Ljubo Kovač i Pero Crnogorac redovito donose reportaže s bojišta. Pri povratku s bojišta obvezno svrate kod mene, sve mi ispričaju, jer ja nemam hrabrosti ići s njima, a vidim da i oni vole kad se ne odvažim. Ivica me moli da ide s njima, ali ja sam neumoljiva, samo mi još to treba! Zar mi je malo što stalno, s nepunih petnaest godina, dežura u HOS-u. Priznaje da je dva puta, bez moga znanja, išao u Šujicu i snimio neke fotografije! Preklinjem ga, molim, ali on ne odustaje, ide na ratišta, među branitelje. Ja stalno provjeravam gdje je, trčim za njim, tražim ga…Svađamo se, pa mirimo, i to se svaki dan ponavlja.
Izmišljam da ne mogu izlaziti iz kuće, da moram paziti na starce i dva druga sina, da ne mogu odlaziti na konferencije, niti slati izvješća, samo da on ostane u gradu i to radi umjesto mene, samo da ne ide na ratište. Zagrizao je, svjesno mu dopuštam da on piše izvješća, da radi umjesto mene! Radi to dobro i više ne spominje ratište. Voli raditi s poznatim novinarima kojih je pun Tomislavgrad, a on im je i svojevrsni vodič.
Ne želimo vjerovati
Jadran Marinković i Vedran Očašić, s Radio Splita popodne se vraćaju s bojišta. Ne znam do kuda su bili, ali kažu da je stanje iznimno teško. Govore u povjerenju da imaju saznanje da su jugovojska i četnici ušli u Kupres, osvojili Kupres! Nitko u to ne želi vjerovati, unatoč objavljenoj vijesti i slici na Televiziji Beograd. Srpska posla, sigurno montaža!
ČETVRTAK, 9. travnja, 1992. Unatoč svemu, moral pripadnika HVO je na visokoj razini!
Noć od četvrtka na petak bila je najteža u gradu, u kući, na ulici, u skloništu, a kako je bilo na kupreškom bojištu moglo se samo naslutiti. Te teške i crne slutnje kao da su prekrile cijeli grad, kao ova mrkla noć. Noć se pretvorila u godinu, tužni i upitni pogledi u svakom oku.
Ipak je svanulo, jer svanuti mora, bez obzira na sve. Iščekujemo konferenciju za novinare, jer vijesti koje do nas jutros dopiru s bojišta, od vojnika koji se vraćaju s položaja, su zastrašujuće. Želimo vjerovati da nisu istinite, samo da čujemo pravu informaciju, onu službenu.
Mijo Tokić:“ ne vjerujem jugovojsci, ona je spremna na sve“!
Počinje konferencija, a Mijo Tokić, predsjednik Kriznog stožera, bez pozdrava, odmah počinje:
„Za Kupres se vode žestoke borbe! Kupres nije u rukama agresora, za Kupres se vode žestoke borbe! Borbe se voda u samom gradu, gdje su naše snage uništile 14 tenkova. Neprijatelju i dalje stiže pojačanje, unatoč gubicima koje ima. Zrakoplovi jugovojske i srpski stalno nadlijeću naše područje, postoji velika opasnost od raketiranja“.
I Mijo Tokić i pročelnik za informiranje Petar Miloš kažu da je moral pripadnika HVO na visokoj razini, jer su svjesni da brane svoja ognjišta, svoj dom. Na pitanje hoće li se jugovojska povući s Kupresa, kako je to zatražilo (napokon se oglasilo!) Predsjedništvo B i H, države u kojoj se rat već proširio na cijelo područje, Mijo Tokić odgovara kako on toj vojsci ne vjeruje, ona je spremna na sve! To je pokazala i u Republici Hrvatskoj.
„Na drugoj strani, naši borci spremni su samo časno braniti svoje domove“, kaže Tokić.
Konferencija završava, ali dvojbe, slutnje ostaju, a nebo se natmurilo opasno!
Žestoke borbe vode se na Kupresu, nevrijeme je, pušanija, branitelji u povlačenju,civili-starci, djeca i bolesni odlaze iz Tomislavgrada
PETAK, 10. travnja, 1992. Grad napuštaju civili
Cijelu noć je padao snijeg, puhala snažna bura, a jutro je osvanulo zavijano pušanijom „prst se pred okom nije vidio“. Zlokobno, mutno vrijeme, iz neba i na zemlji. Ne znam grmi li ili tutnje topovi, ali grmljavina je nepodnošljiva, udara u mozak. S kupreškog bojišta nema novih vijesti, osim da se neprekidno vode žestoke borbe. U Tomislavgradu je sve manje civila, ne susrećem djecu, sve manje je žena. Iz Stožera obavijest da nema potrebe za evakuacijom, za odlaskom iz grada, ali noći u hladnim skloništima, zastrašujući zvuci sirena, stalna tutnjava, bojovnici što se vraćaju s ratišta, sve to plaši, strah se uvlači, ili se već udomaćio u kostima.
Vojnici koji dolaze s bojišta, iz Šujice, govore o povlačenju naših boraca. Rijetki vjeruju u to, bolje reći, ne žele vjerovati da su četnici i srpska vojska ušli u Kupres. Službenih priopćenja nema, a u podne je, već uobičajeno, konferencija za novinare u hotelu. I ovaj put pred novinarima je Mijo Tokić, zapovjednik Kriznog stožera. Izvješćuje da su postrojbe HVO uništile četiri, a zarobile dva neprijateljska tenka i jedan transporter. Silovite borbe vode se na širokoj fronti, po svim dijelovima kupreške općine. Jake snage jugo i srpske vojske nadiru iz pravca Glamoča, Bosanskog Grahova, ali i iz Banjaluke. Kupres napadaju kompletan kninski i banjalučki korpus jugovojske, pojačan četnicima i rezervistima. Kupres se razara sa svih strana i svim vrstama oružja.
„Za sudbinu nekoliko branitelja se ne zna, pretpostavlja se da su zarobljeni“, u pola glasa govori Tokić.
Novinari postavljaju pitanja o mogućem dogovoru o primirju, na što Tokić odgovara:
„Mi smo napadnuti i moramo se braniti, a razgovori o primirju, vjerojatno, se vode na većoj političkoj razini“.
Svi šaljemo izvješća da se i dalje vode borbe na Kupreškom polju, da je ovo krvavi rat, u kojemu agresor koncentrira i upotrebljava goleme snage.
Bojovnici koji pristižu s ratišta govore da jugovojska i srpski rezervisti minobacačima napadaju Šujicu, što znači, tumače nam upućeniji, da je agresor na šest-sedam kilometara od Šujice.
„Kreću tenkovima na Šujicu!“, šire priču paničari, a neki misle i petokolonaši. Ali, mnogi u to vjeruju?!
Što je sa stotinu studenata?
Djeca, žene, starci, bolesni…odlaze iz Tomislavgrada. Cijelo popodne gledam ljude s putnim torbama, kako, pognute glave, žure prema kolodvoru u Tomislavgradu. Odlaze…Što ja čekam?! U mene su i starci i maloljetna djeca. Ne mogu ih hrabriti, kad iz mene progovara strah, uplašena do bola. Spremam u torbe ono najpotrebnije. Pokušavam objasniti Ivici, onako brižno, majčinski, da i mi moramo ići. Imamo se gdje smjestiti u Splitu, Zagrebu, zar mi da ostanemo sami, svi pametni odlaze?!
„Ti idi s njima, a mene pusti. Što misliš tko će ostati izvješćivati o stanju na ratištu. Braniš mi na bojište, a sad i ovo, da idem! Ja ostajem posljednji, samo mrtvog me mogu iznijeti iz grada“, tvrdoglavo, djetinje, pun neke sile, inata i važnosti onoga što radi, odgovara, viče Ivica, odlučno! Ne znam što ću, ponestaje mi snage, umorna sam, skrhana…
Predvečer dolaze kolega s Radija Splita, Jadran i Vedran, hrabre me! Ako zagusti, oni imaju vozilo, svi ćemo se potrpati. To me, donekle, smiruje, ali noć nemira i nesna je preda mnom. Sjedimo do jutarnjih sati u hladnom i mračnom skloništu-podrumu, stariji nekako zaspu, djeca se trzaju, vrište u snu…Vrijeme prolazi, vuče se, nikada proći, teško je…
Kraj prvog dijela Ratnog dnevnika iz Tomislavgrada: Deset prvih ratnih dana na kupreškom i tomislavgradskom bojištu
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić/Foto TRN
