___________________

___________________

Svjetski dan slobode medija obilježava se svake godine 3. svibnja od 1993. godine kad ga je proglasila Glavna skupština Ujedinjenih naroda. Cilj obilježavanja tog Dana, koji okuplja medijske profesionalce, koji potom procjenjuju stanje slobode medija i raspravljaju o mogućnostima za rješavanje brojnih izazova, jest podizanje svijesti o važnosti medijskih sloboda i njezinih temeljnih načela.

Obilježava se na godišnjicu Windhoeške deklaracije, izjave o principima slobodnih medija koju su sastavila skupina afričkih novinara 1991. godine u Windhoeku, u Namibiji, s jedinstvenom vizijom – zaštititi temeljna prava slobodnog tiska.

*************************************************************************

Prije tri godine objavila sam osvrt na novinarstvo u B i H i šire, a ove godine ponavljam isti tekst jer se stanje nije nimalo popravilo u medijima u B i H, štoviše, još je manje sloboda, još je manje pravih, hrabrih, mladih novinara?! Strah je novinarima, kao uostalom i drugim ljudima, zvanjima i zanimanjima ušao u kosti, jer nema prave države, nema zakona, nema zaštite za sve one koji misle svojom glavom, koji ne žele sagnuti glavu pred moćnicima, pred političarima. Strah za goli život, strah za golu egzistenciju, sveo je novinarsku profesiju “biti daktilograf i pisati tuđe misli, a potpisati kao svoje i braniti to pred javnošću”, a javnosti, javnog mnijenja u B i H i nema, a kamo li da ga mediji, novinari, usmjeravaju, oblikuju. A uloga novinara i medija u ovo nesretno vrijeme suzbijanja virusa korone je posebna, tužna priča, koju ne želimo otvarati, možda će neki hrabriji mladi novinar???

Evo, dakle, osvrta objavljenog 2018. godine:

UZ SVJETSKI DAN SLOBODE MEDIJA: „Lakirano novinarstvo“ ili sam svoj novinar

Prije 45 godina otišla sam s fakulteta gdje sam nešto naučila o novinarskoj struci (za mene mnogo više od toga-pozivu!), više o teoriji nego u praksi, ali u više od pola stoljeća pisanja i objavljivanja u različitim medijima, uređivanja nekih, te svakodnevnog čitanja i življenja u novinarstvu, daje mi za pravo osvrnuti se na današnje novinarstvo u B i H, ali i širem okruženju…

Dugo sam premišljala napisati ovaj osvrt ili ne, jer sam još uvijek podobro aktivna u medijima, pa odlučila- hoću, barem dotaknuti osnovne zamjerke medijima koje svakodnevno pratim.

Odmah priznajem da već desetak godina novine ne čitam redovito, jer, jednostavno u njima imam malo što pročitati što već nisam pročitala na portalima, vidjela na TV, a ponekad čula i na radiju.

Novine, a govorim o dnevnim novinama u B i H, ustvari više o njihovim portalima na internetu, uglavnom prenose različita, a probrana priopćenja političkih stranaka, institucija, javnih poduzeća, političara, riječju javnih osoba. Uz to kopiraju tekstove s lokalnih portala, uz nekakav, kako ga neki vrli novinari nazvaše „korak dalje“, a koji se sastoji u premještanju redoslijeda rečenica i, eventualnom, telefonskom pozivu nekomu iz teksta da potvrdi istinitost pisanja. Ne sjećam se kad sam pročitala u novinama javljanje s terena, ponekad samo o nesretnim događanjima, reportaža je odavno zamrla, istraživačko novinarstvo-što je to?

Lakše je i sigurno zanimljivije čitateljima novina, čak i onih koje se reklamiraju kao “obiteljske“ objavljivati erotske fotografije i savjete za dobar seks, jer djeca nemaju seksualni odgoj u školama, pa neka ih barem obiteljske novine odgoje na tom području. Treba li zato nekoga čuditi što se novine sve manje kupuju, što naklada iz dana u dan pada. Možda se jednoga lijepoga dana vrati ugled tiskanim medijima, ali to je daleka budućnost kad su u pitanju ovi prostori.

Naravno, postoje, zamislite, hrabre iznimke, hrabri novinari, ali ih je malo, tek toliko da potvrde pravilo da je novinarstvo, posebice u tiskanim medijima, u velikoj krizi, a mladih, hrabrih novinara, jako je malo, zanemariv broj.

Opravdano je postaviti pitanje: gdje nestane stotine diplomiranih novinara koje svake godine promoviraju fakulteti. Nakon promocije i diplome, negdje nestanu, utope se u državne ili javne institucije odraditi pripravnički staž, rade posao koji nema veze s novinarstvom, ukoliko se pod tim ne podrazumijeva „glancanje“ ugleda nadređenima, lajkanje njihovih izjava i fotografija na portalima, FB?!

I konferencije za medije su podobro izašle iz mode? Puno je lakše PR-stručnjacima, odnosno glasnogovornicima, osobama u uredima za odnose s javnošću (sve posredno, ništa oči u oči, pitanja i odgovori) napisati priopćenje, ustvari mišljenje nadređenog poslati e-mailom na adrese medija, novinara. A ovi to jedva dočekaju, bez dodatnih pitanja i mogućih objašnjenja, iako se iza svakog takvog priopćenja krije, sigurno, dobra priča koju bi trebalo istražiti. Ali tko bi se time zamarao, jedino ako je urednicima stalo, a najčešće nije?

Linija nezamjeranja u novinarstvu nikada nije bila deblja, zašto?

Pa zato što su takva vremena da i mladi i stari novinari jedva preživljavaju od svog rada, ako je to uopće rad, ono što bi željeli raditi i kako bi trebali. Kažu da glad očiju nema, a to u novinarstvu znači da nema gladna junaka „ili se pokloni, ili se skloni“, piši kako ti kažu ili će te skloniti moćnici, pa ti živi! A takvi, malo hrabriji novinari, konobare po birtijama, rade na bauštelama, sezonci su po Dalmaciji…

Najnoviji izum u novinarstvu treba pripisati, ili su i oni od nekoga prepisali, Vladi HBŽ. Tamo djelatnici u Vladi, iz Službe za odnose s javnošću, uz svakodnevna priopćenja koja mediji masovno objavljuju, rade velike intervjue s predsjednikom Vlade, ministrima, direktorima javnih poduzeća u Županiji…, i takve „novinarske uratke“ serviraju medijima. I naravno, mediji objavljuju, što bi drugo?! Takvo novinarstvo spada pod vrstu „sam svoj novinar“, dakle, neki dužnosnik diktira i pitanja i odgovore svome službeniku, što ovaj malo uredi, podeblja kao važne odgovore i pošalje u javnost.

Ima iznimaka, vrijedi spomenuti Centar istraživačkog novinarstva, ali ta istraživanja i rezultati dostupni su malom broju ljudi, a te objave rijetko zapnu za oči onima koji bi trebali reagirati“po službenoj dužnosti“. Ma kakvi!

Ponekad se na nekim portalima pojave i dobri autorski komentari, kolumne (jedan mostarski portal), ali ta „pametovanja“ kao da ne zanimaju ni čitatelje, a ne zarezuju ih ni prozvani, ni uočene negativne pojave, dakle, nema ni kritične mase čitatelja koji bi se nekako aktivirali…U poplavi neozbiljnih novinara i novinarstva, što je kao redovito stanje, ni ozbiljni novinari i dobri tekstovi nikoga ” ne diraju”?

Ovo je izborna godina u B i H pa je očekivati još više „lakiranog novinarstva“, lak i četkice se već naručuju, a lakirera novinara i molera ima dovoljno.

Pa struko, kolege i kolegice drage, neka nam je sretno vrijeme pred nama, vrijeme krečenja i lakiranja, možda dođu bolji i slobodniji dani i za novinare i za medije, dani kad ćemo biti hrabriji, pa objektivno i istinito istraživati, izvješćivati, pisati?!

*****************************************************************************************************************

P.S. Danas valja živjeti i preživjeti i vrijeme suzbijanja virusa korone, ali i vrijeme primitivnih, bahatih i gramzljivih političara, nikada gorih u dobrog naroda!

www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić