Mislila sam nešto napisati, ali nekako imam osjećaj da nemam pravo o ičemu pisati dok gledam ovu strahotu koja se događa nedaleko od mene. Imam osjećaj da bi bilo što napisano bilo sebično, neosjetljivo i licemjerno.
Neću se praviti da znam kako je to kada ti u jednom trenu odnese voda sve što si cijeli život gradio za svoju obitelj i zbog čega si se cijeli život odricao. Neću se praviti da to znam, ali znam što znači borba za život i što znači odricanje.
Gledam sve to i razmišljam…To su sve većinom ljudi kao i mi, kao i ja. Ljudi koji većinom nemaju puno a ono što imaju, nepovratno je otišlo. Gledam evakuacije, spašavanja, ima na žalost i smrti, gledam heroje koji se iz nevolje rađaju… Sada prijeti glad, bolesti, još veće siromaštvo…
Povući će se voda, uvijek se povuče, ali od čega će opet sagraditi ono što su desetljećima gradili? Ne vjerujem u neku adekvatnu državnu pomoć. Svi znamo što je politika, što je kriza i kolika je politička i državna empatija prema nemoćnima.
Uostalom, ja tamo ne vidim ni jednog političara, tajkuna i bogatuna da sjedi u nekoj barci i da izvlači ljude i stvari iz svog tog kaosa, da puni vreće sa pijeskom i sam donosi hranu i potrepštine. Istina, obećavaju pomoć iz svojih udobnih, suhih fotelja, ali za znati kako je nekome u njegovoj nevolji, tu nevolju bi trebalo iskusiti. Na žalost, oni nisu u tom stanju svoje svijesti.
Ljudima ostaje samo jedno, ono što sam i ja sama i svi vi koji ste na svojoj koži osjetili nevolju u borbi, vrlo rijetko iskusili i vidjeli, a to je da se oslone jedni na druge.
Teško mi je to sve gledati. Ali, ne mogu se nikako oteti dojmu iz moje suhe fotelje, jer ne mogu biti zbog svoje životne borbe na dva mjesta, da je sve to zajedno kao režirano, kao da gledam film u serijama o nečem nadnaravnom s elementima katastrofe u nazad 20 godina. Najprije smo razjedinjeni, pa smo se zamrzili kroz rat koji nas je sve pogodio, kako materijalno, tako i emocionalno, pa su došli neki čudni ljudi da nas vode, ali brinuli su se najviše sami za sebe i tako stvorili krizu koja je opet pogodila sve nas jer na kraju, mi smo ti koji plaćamo sav taj grabež koji nas je do krize i doveo, pa sad se i klima urotila i postala čudna, neke zle vode odnose sve što je ostalo ionako napaćenim narodima…
Ne znam… Nešto se ružno već desetljećima spušta polako na sve nas i sve nas više razjedinjuje i osiromašuje i moralno i materijalno. Hoćemo li znati opet biti braća i zajedno to prebroditi? Hoćemo li znati prestati suditi o sitnim razlikama među nama i vidjeti samo čovjeka u nevolji? Ako je moja fotelja suha, to ne znači da ono što se dešava nedaleko od mene nije i moj problem. Hoćemo li to znati nakon svega? Čisto zbog osjećaja ljudskosti u nama koji će sada biti na kušnji?
Na političare ne računam. Previše su ogrezli s rukama duboko ukopanim u pekmez velikih korporacija, udruživanja, prodaja svega što je nekad bilo zajedničko. Oni su davno prestali vidjeti ljude. Oni gledaju račune.
(Vesna♥)/Fine nijanse/Foto:depo/TN
