POZNATA SLIKA: Pogled nam puca na Imotsko polje. Veliko je, pola Dalmacije bi moglo hraniti, a poljodjelaca nigdje. Tek tu i tamo zaorana koja brazda i posađeno zeru krumpira. Stoke nema na vidiku, a zrak ne vonja po gnojivu i balegi. Bog kao da je bisere pred svinje bacio.
Vedran, dva Josipa, Martin i Nenad – imotska mladost koja se još uvijek ne predaje i želi pokrenuti stvari s mrtve točke. Gotovo uglas će kazati: ‘Puna nam je kapa percepcije Imotskoga kao grada mercedesa i njemačkih penzija
Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju i svaki kamen, daklem, stoput krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, pa se iz krvi ponovo rađa i korijen, daklem, sve dublje u kamen pušta.
A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, žile počupa, i sam će umrijeti.
Tako je, na samrtničkoj postelji, govorio don Pavao, dok ga je mali Matan, upijajući svaku riječ, suznih očiju slušao.
– Oćeš reć da će selo opustit? – upitao je Matan.
– Ne selo, sinko moj, nego cijela krajina, cijela zemlja – odgovorio je don Pavao, a cenzorske škare su presjekle vrpcu.
Znameniti don Pavlov monolog izbačen je iz prve verzije Raosovih/Vrdoljakovih “Prosjaka i sinova”, jer ondašnja vlast – narodna, dabome – nije mogla podnijeti da netko o narodu i njegovoj vlasti tako govori. Srećom, takvih cenzora više nema, jer da ih ima, onda bi cijeli tekst koji slijedi bio izrezan, a vi biste gledali samo slike i ne biste doznali da ona vlast, koja se narodnom zvala, za imotski narod nije ništa gora od ove koju je narod iz naroda birao da narodom vlada.
A u Imotskom reći da je ova vlast gora od one, da je zađavla imotska mladost ginula, da će Imoćani opet po kruh u Njemačku i da imotska zvona domalo neće imati za kim zvoniti, do jučer je bilo nezamislivo. Niti bi se tko usudio tako bogohuliti.
A danas svi samo o tome govore.
I strojevi i kamen miruju
Sugovornika je puno, a političara, da vas odmah umirimo, nema. Priznajemo, izbjegavali smo ih, jer nam se nije dalo slušati stogodišnje laži o blagostanju koje čeka iza ugla i njihovim naporima – nego kakvim nego nadljudskim – da narod do tamo što prije dovuku. Kao što su, na primjer, u Imotskome dovukli strojeve u takozvanu gospodarsku zonu. Pa udri po kamenu. Punih nekoliko dana. A eno sada i strojevi i kamen miruju jedno pored drugoga ko krepani pas i mačka.
A barem bagera u Imotskome nikad nije manjkalo. Što ima da su Imoćani naprosto molili da ih se pusti i da će oni sami autoput od Zagreba do Splita probiti. Nisu ih, naravno, pustili. Ponuđena cijena političarima nije odgovarala. Bila je premala.
Bageri se u Imotskoj krajini odavno ne pale. Zgobani, razočarani i ruzinavi, trunu u dvorištima svojih golemih kuća, ni djeca se po njima neće da penju, pa oslonjeni o bezube kašike razmišljaju gdje su pogriješili i kada je to – zbog čega, što su skrivili – sve pošlo po zlu. Je li moguće da su izgubili volju, a još jučer su mislili da će za dan prokrčiti i pozlatiti čitavu krajinu. I da više nikome neće biti potreba u tuđu zemlju na bauštelu ići.
– Umisto da iđemo naprid, mi smo se vratili nazad bar pedeset godina, u ono vrime kad si, da bi priživija, mora ić u Njemačku. Samo šta nas je ondašnja Njemačka sve odgojila i priranila, a neke i sad rani, a od ove sadašnje neš ništa dobit – ozbiljno će imotska mladost, Martin, Davor, dva Josipa i Vedran.
Nisu neradnici, muče se, bore, ne žele živjeti roditeljima na grbači, žele mijenjati svijet, čak su se i organizirali pa izišli na lanjske izbore, ali ne kao stranka – rekli smo da s političarima ne razgovaramo – nego, objašnjavaju, više kao građanski pokret, aktivisti koji će, uopće nije pretenciozno, nego nužno potrebno, svome gradu, u živo blato uvaljanome, baciti konop za spašavanje.
– Puna nam je kapa percerpcije Imotskoga kao grada mercedesa i njemačkih penzija. Mercedesi su skoro svi redon stare kante koje ne vride ni dvi iljade eura, a njemačkih penzija je sve manje, jer starčad šta je svoje kosti ostavljala po Njemačkoj izumire – objašnjavaju, pa dodaju da novac nije jedini problem.
Gradom vlada – apatija
Davor Todorić
Grad Imotski, a o ostatku krajine da i ne govorimo, pretvoren je, vele, u zabit, getoiziranu selendru s kojom nitko ne zna što bi i kako bi. Ali je se ne žele riješiti, jer možda im, nikad ne znaš kad može zaratiti, opet zatreba.
– Lako što nemamo kino, nego nemamo ni restoran. Dođu turisti vidit Modro i Crveno jezero, oduševe se, kažu, blago se nama di živimo, i odu dalje a da centa u Imotskome nisu ostavili. Da sad izvadiš sto iljada eura, ovde ih nemaš di potrošit. A lipšeg kraja nadaleko nema. I čudnijih ljudi… – vrti glavom angažirana mladost, pa se hrabri da će biti bolje. Jer, mora biti bolje.
Prije rata u Imotskom je radilo više od 6000 ljudi, a danas ih je više od 4000 na burzi. Kolega Braco Ćosić kao dopisnik je za Slobodnu Dalmaciju nalupao kartice i kartice tekstova o brzom i neobično kvalitetnom propadanju “Agrokoke”, “Imostroja”, “Pionirke”, “Trimota”, “Napretka”…, a u jednom od svojih zadnjih tekstova iznio je nevjerojatan podatak: u Imotskoj krajini, u kojoj živi oko 25.000 stanovnika, socijalnu pomoć prima njih 2000, a Centar za socijalnu skrb godišnje u tu svrhu potroši 20.000.000 (dvadeset milijuna!) kuna. A to vam skoro dođe kao čitav gradski proračun.
Toliko o bogatim Imoćanima, samodostatnim Hrvatinama u mercedesima i prepredenim galantarima s pozlaćenim zubima.
– Zanimljivo je to, Imoćanin nikne di god ga posadiš, samo kod kuće ne uspijeva. Puna nas je država, na svim stranama su Imoćani, nema u Zagrebu firme di baren jedan direktor nije Imoćanin, ali nikakve koristi od toga nemamo. Imali smo i ministre, pa nam je zađavla bilo. Umisto da se ugledaju na Kalmetu, koji je za svoj Zadar puno učinio, oni su samo gledali svoja posla – žesti se Milivoj Đuka.
Uzdržava ga, kaže, žena. Filipinka, i novine su o njima pisale, ona radi na kruzeru, a on doma čuva djecu. I grinta. Jer, nekad je, ne vjeruje ni sam sebi kad se sluša, kao sezonac u “Agrokoki” zarađivao toliko novca da ga nije mogao do Božića potrošiti.
– Apatija vlada na svakom koraku, svak gleda samo kako će uteć, studenti se ne vraćaju, nisu ludi, a gradonačelnik sve šta rekne dvaput porekne – razočarano će Đuka.
Zagreb im draži od rodne grude
Od Nove godine, doznajemo, najmanje sto obitelji odselilo se u Njemačku. Pokupili se i teško da će se više ikada vratiti.
– Pazite, nije to ka nekad kad su naši stari odlazili. Tada su oni išli, a matere i dica bi ostajali doma. I moglo se dobro zaradit, pa su se vraćali puni para, s dobrin autima, bagerima i kamionima. Kupovali su parcele po moru, gradili kuće, slali svaki misec marke i znali zašto su otišli. Cila je krajina od njih imala koristi. A ovi sad iđu vanka za golu plaću, za priživit, a ne za zaradit, pa zato i vode sa sobon žene, da i one nađu štagod poslića, pa da skupa nekako izduraju od prvoga do prvoga – kazuje Davor Todorić.
I on je bez posla, ali ne da se, ne gubi nadu. Vidi svjetlo na kraju tunela kroz Biokovo. Iako, mislio je tako i kad je autoput do Zagvozda došao.
– Očito nam nema sriće dok nam se ne dogode Metković ili Omiš i dok političare, kojima je jedini smisao postojanja dolazak na vlast i ostanak na njoj, ne zamijene ljudi kojima će grad i njegovi ljudi bit na prvome mistu. Država je od nas digla ruke i neće nam niko pomoć ako sami sebi ne pomognemo – smatra Davor.
Zanimljivo je to. Imotskim rodoljubima Zagreb je sve, draži im je i od rodnoga grada, kad vide konja s kraljinom Tomislavom kao da su Boga vidili, a Imotski se iz Zagreba ne vidi. Političarima nije na putu, pa u nj i ne svraćaju. A što bi i svraćali kad, rekosmo već, ni restorana Imoćani nemaju.
– Tako nam i triba. HDZ neće da nam pomogne jer zna da će ionako, pa makar travu od gladi pasli, sve glasove od Imoćana pokupit, a SDP se i ne trudi da nam pomogne, jer zna da ovde nikad, pa makar cilu krajinu pozlatili, neće izbore dobit. I tako pare iđu tamo di se te dvi partije bore za vlast, a nas ko šljivi. Napušteni smo, zaboravljeni i izvarani – slažu se naši sugovornici.
– I žalosni – dodaje Ivan Budalić, predsjednik Udruge dragovoljaca Domovinskog rata “Imotski sokolovi”.
– Više od svega smo žalosni. Moja generacija išla je u rat, nismo pitali ni šta ni kako, Hrvatska nas je tribala i mi smo se odazvali. Dok su drugi studirali, mi smo mladost ostavili na čukama, a šta smo dobili… – govori Ivan i ne skida oči sa zida.
A na njemu 32 uokvirene fotografije. A na njima 32 poginula pripadnika Imotske bojne. A da je sve ubijene imotske junake uokvirati, čitava bi prostorija bila malo. Jer, 220 ih je po raznim postrojbama poginulo braneći domovinu. Više od 1700 ih je bilo ranjeno. A prva crta je od Imotskoga bila 60 kilometara daleko.
– Imoćani su sve za Hrvatsku dali, a ništa od nje nisu dobili. Nismo, istina, ništa ni tražili, nismo išli u rat da bi nam se nešto dalo, ali nismo zaslužili ni da nam se uzima. A uzeli su nam, evo, i rodilište. Supruga i ja smo lani izgubili bebu, a da smo imali rodilište, tko zna, možda bi ona sada bila s nama – gorko će Ivan.
Spomenik naivnim herojima
Maja Vican: Imotski nema ni strategiju bilo kakvog razvoja
Branitelji su barem dobili stanove. Dio branitelja. Ostalima je obećano da će ih dobiti. Pa su se i zgrade počele graditi, eno ih još od 1998. kriče nedovršene. Uništene prije nego su dovršene. Stoje kao spomenik naivnim herojima.
U samom gradu, među 10.500 stanovnika, u proizvodnji su zaposlena tek petorica radnika. Proizvode dinamit. A kad ga dovoljno naprave, mogli bi pozvat gradonačelnika i župana da upale šibicu. I napokon ispune obećanje, pa riješe Imoćane svih problema.
– Završio san za inžinjera računarstva i dvi godine u kući sidio. Buljio u zid. A onda mi je ponuđeno da počnen radit u pogonu za proizvodnju gospodarskog eksploziva. Teški je to fizički posa, ali, šta ću, prista san jer nisan ima šta drugo – ravnodušno će Toni Gadžo.
Posla, hvala Bogu i kamenolomima, ima. S tri radnika narasli su na pet, a Toni je brzo napredovao u voditelja pogona. Ipak, i dalje vozi ćaćin mercedes. Kupljen kad se još moglo, prije 14 godina.
Pogled nam puca na Imotsko polje. Veliko je, pola Dalmacije bi moglo hraniti, a poljodjelaca nigdje. Tek tu i tamo zaorana koja brazda i posađeno zeru krumpira. Stoke nema na vidiku, a zrak ne vonja po gnojivu i balegi. Bog kao da je bisere pred svinje bacio.
– Moramo se okrenuti poljoprivredi, turizmu i iskorištavanju ruralnog potencijala, ali kako kad Grad nije u stanju donijeti ni strategiju razvoja, a valjda smo ostali među zadnjima u zemlji koji nisu oformili LAG (lokalnu akcijsku grupu, op.a.), a da o povlačenju novca iz europskih fondova i ne govorim – ističe Maja Vican, gradska vijećnica, koju smo u ovu priču pustili samo zato što je nezavisna, ogađena strankama.
Biznis je najveća avantura
Baš kao i Mira Znaor, koja 21 godinu na pijaci prodaje majice i šlape, a sada je kupaca toliko da je, evo, tribi bob za ručak.
– Nikad gore nije bilo, nikad! Da ne peglan i ne peren tuđu robu, ne bi se mogla priranit – kuka.
– Bojin se, sinko moj, da će umrit ovaj narod i da nikoga neće bit briga kad nas više ne bude bilo. Muka mi je jedino za koga će onda radit ono čeljadi zaposleno po općinama, jer znate da ih osan po ciloj krajini imamo – ruga se Znaorica.
– I da in je, đavlu služili, vozni park skuplji od dva milijuna kuna – dobacuje netko iz galerije, jer okupio se svijet, vidio da je “televizija” došla, pa svatko ima nešto političarima za prigovoriti.
Lica im mrka, a strah, onaj iskonski, nezatomljivi, strah od večeri i jutra, praznog tanjura i hladne postelje, naborao im čela.
“Mnogih sam se, daklem, radosti u životu odrekao, ali mi je samo za jednom žao. Malo sam se smijao, malo šalio. A tko, daklem, zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale biti”, pravi je trenutak da im još jednom citiramo don Pavla.
I da vam spomenemo Nenada Stanića, Jakova Lipoglavšeka i Ivu Bilopavlovića, “Red and Blue” ekipu, koja je uložila 30.000 eura i pokrenula, evo su taman na startu prve godine, avanturističku turu po imotskim jezerima i vrletima.
– Nabavili smo buggyje i krenili u avanturu. Najgore je čekati da ti nešto samo padne s neba. Mi idemo naprid, pa neka Grad i Turistička zajednica idu za nama. Ako ih je volja. Ako nije, neka stoje di su i dosad stali – zaključuje Stanić i pušta žilu u kamen da je nitko ne iščupa.
Slobodna Dalmacija/TN
