Klarić poručuje kako su sulude interpretacije o tome kako su djeca koja imaju ovakvu maštu buduće ubojiceHajmo mi odrasli napraviti sustav vrijednosti. Hajmo poštovati sve ono što govorimo.
Vijesti o devetogodišnjaku koji piše kako bi pobio cijeli svijet i djetetu od 10-ak godina koje puši nargilu u noćnom klubu u Travniku zgrozile su javnost. O čemu se zapravo radi i kako se postaviti spram ovakvih pojava razgovarali smo s prvim čovjekom Klinike za psihijatriju SKB-a Mostar Mirom Klarićem.
• Kako vi komentirate informacije o djeci koja maštaju o ubijanju?
Pročitao sam one navode. Moj stav je skroz suprotan medijskim natpisima, a vidim da je tamo i dio struke uključen. Profesori, pedagozi i ostali, svita koja bi trebala raditi na odgoju djece. Sada se ja pitam kolika je šteta nakon ovakvog pristupa djetetovoj mašti. Htjeli su vidjeti kakva je mašta djeteta, onda su sve pustili u medije. Toliko o struci.
•Kako vi to vidite?
Dječja mašta toga uzrasta bi bila da mu umre roditelj, a ono se igra umjesto da plače. Mi kažemo da ono ne žali svoju majku. To je suluda interpretacija. Ako o tome govorimo, onda mogu zamisliti kakvu je maštu imao Hitchcock. Mogu samo naslutiti da bi to dijete trebalo biti inteligentno.
• Jesu česti ovi slučajevi?
Nisu rijetki. Svako peto, šesto dijete ima neku sličnu maštu, i to se ne smije dovoditi u realnu sferu življenja. Ovo dijete je već označeno kao potencijalni zločinac. A ima 9 godine. Pa to je Bogu plakat. To se tako ne smije. Da je reklo kako će narasti i učiti, izmisliti lijek za sve bolesti, svi bi mu pljeskali. Tako nam govore misice kada ih trebaju izabrati. A to što dijete živi u tome svijetu, to smo mu mi ponudili.
• Kako se izvući iz toga?
Svi se trebamo izvući iz toga…
• U tekstu se spominje kako dijete sve to radi po uzoru na crtane filmove. Koliko je to točno?
Hajmo zaboraviti crtane filmove. Hajmo gledati pravi film. Ima li tamo nasilja? Ima krvi do koljena. Hajmo gledat dnevnik, utakmicu, hajmo na ulicu, gdje god hoćete… Mi živimo u svijetu nasilja. Samo što ga mi oblikujemo, a dijete to percipira na drugoj razini. I to je mašta. Stručnjaci tu trebaju tražiti neki unutarnji konflikt. Možda će ubiti sebe. Možda je dijete depresivno. Ali ako postavimo ovako kao što je sada urađeno, kada “kafanska” filozofija prevlada, onda dobijemo ovakvo stanje. Nitko ne pita što je pozadina ove priče. Nitko ne kaže da je naše društvo do nebesa agresivno, da uništavamo civilizaciju. Ovoj civilizaciji prijeti samodestrukcija.
• Kako odvojiti djecu od toga?
Ako mi sada uzmemo dijete, idemo u odgoj koji je bio prihvatljiv prije 30 godina dobit ćemo katastrofu, neprilagođeno dijete. Hajmo mi odrasli napraviti sustav vrijednosti. Hajmo poštovati sve ono što govorimo. Danas je sve imaginarno, nema realnog života. Ono samo zna da popije čašu mlijeka, a uđite u škole pa će te se šokirati kada vidite koliko djece od 9 godina nikada nije vidjelo kravu. A mi smo još ruralna sredina, možete misliti kako je u metropolama. Ako je jučer droga bila u Stuttgartu, sutra je u Hercegovini. Toliko smo brzi u tome. A sve ostalo su procedure.
• Što je s dječjom psihijatrijom?
Dječja psihijatrija je za sebe specijalizacija. Najveća greška u tome je kada se dijete poistovjeti s odraslim čovjekom.Djeca imaju svoj svijet. Mi njihov možemo shvatiti, ali oni nas ne. Mi se preko njih potkusurujemo, mi smo im ubacili ovaj sustav vrijednosti i onda danas imamo ovakvo stanje.
VL/TN
