U prilogu vam donosima cjeloviti znanstveni rad profesora Ante Škegre, u kojemu se na više mjesta spominje i područje Duvna, ali i susjednih i drugih općina u B i H.
Vrlo zanimljivo istraživanje, a meni osobno se, nakon čitanje, nametnuo zaključak kako prava ljubav preskoči, pobijedi, sve prepreke!
Na početku donosimo samo nekoliko ulomaka iz teksta, a potom, po dopuštenu profesora Škegre, cijeli tekst!
PIŠE: Prof. Ante Škegro
Uvod
Šerijatska vjenčanja kao jednu od brojnih pogibli koje su ugrožavale opstanak katolikā u otomanskoj Bosni, istaknuo je 1815. g. i upravitelj Apostolskog vikarijata u otomanskoj Bosni biskup fra Augustin Miletić (1813.-1831.) u svom dopisu1 kojeg je uputio austrijskom konzulu u Travniku potpukovniku Jakobu Van Alexanderu Paulichu (1817.-1820..
Problem je nastajao kada bi po šerijatu vjenčani parovi htjeli sklopiti i katolički brak, jer su samim takvim vjenčanjem bili ekskomunicirani iz Katoličke crkve. Za povratak u Crkvu, što je bio preduvjet za katoličko vjenčanje, trebalo je ispuniti sankcije koje je propisao još Tridentski koncil (1545.-1563.). Među njima je bila i ta da su se civilno vjenčani parovi morali razdvojiti od postelje i zajedničkog življenja, kako bi se očitovala slobodna volja udadbenicā za sklapanje braka.
Osobita opasnost prijetila je onim katolkinjama koje su bile obdarene fizičkom ljepotom. Ukoliko bi i uspjele pobjeći od svojih islamskih “muževa”, njihove su obitelji, katolički puk i kler najgroznijim prijetnjama (nabijanje na kolac, vješanje i sl.) prisiljavani da im ih vraćaju.31 Kad bi bile vraćene nerijetko bi ih usmrćavali ti isti “muževi”, njihova rodbina odnosno drugi ubojice.32 Katolici i njihovi dušobrižnici po cijelom su Apostolskom vikarijatu u otomanskoj Bosni, pa čak i pravoslavci, teško
kažnjavani kako zbog stvarnih tako i zbog izmišljenih bjegova katolkinja prisilno udanih za muslimane. Tako su,primjerice,katolike Travnika, Skopja (Gornji Vakuf), Rame, Kupresa, Livna, Duvna, Roškog Polja kod Duvna i njihove svećenike do gole kože 1813. g. oplijenili kajmekam Derviš-beg Atlagušić i vezir Ali-paša Derendeli zbog izmišljenog bijega žene nekog muslimana u Dalmaciju koja je bila katolkinja.
Premda je to bilo opasno kako po njihov tako i po život njihovih roditelja,rodbine, svećenika i svekolikog katoličkog puka, registrirani su i povratci islamiziranih žena na katoličanstvo.35 Svojevrsnu zaštitu od prisilne islamizacije odnosno udaje za
muslimane pružalo im je tetoviranje kršćanskih simbola,posebice križa, po vidljivim dijelovima tijela, osobito po rukama, vratu pa i po licu odnosno čelu.36 Ipak, nisu sve katolkinje prisilno udavane za muslimane.
Potvrđuje to čak i narodna pjesma,37 slučajevi Jele Udovičić iz Rašeljaka kod Duvna nakon čije su udaje za nekog Murata iz Ljubuškog u zapadnoj Hercegovini na islam prešli njezini sestra i brat.…
“Majka Maru na zlo nagovara: / Poturči se, moja kćeri draga! /
Nećeš postit petka ni subote, / Ni korizme od sedam nedjeljah, / Ni četvere kvatre u godini. /
Odgovara svojoj majci Mare: / “Neću majko, vjera ti je moja! / Volim postit petak i subotu /
I korizmu od sedam nedjeljah, / I četvere kvatre u godini, / Negʼ ramazan od trideset danah.
/ U Turčina baš ni svetca nejma; / Dva bajrama u godini danah, / I ne znaju kad im barjam
dodje, / Već gonjanju po nebu mjeseca, / Kano lovci po gorici zeca.”
Cjeloviti znanstveni rad profesora Ante Škegre možete pročitati :
KATOLICI U MEŠĆEMI
ŠERIJATSKA VJENČANJA KATOLIKĀ:
PRIMJER ŽUPE SKOPJE
U SREDIŠNJOJ BOSNI
www.tomislavnews.com/Foto uz naslov iz Zbirke: Duvno-Županjac-Tomislavgrad, na starim razglednicama, vlasnika Ivice Ćurkovića
