Znam da sam za svoju nesreću sama kriva. Razum mi je izoštren, a osjetila zatupljena, umjesto srca imam kamen, a duša mi je pustinja.
Nije to bila obična ljubav, bilo je to ludilo, kako bi mladi danas kazali. Znam da svatko zaljubljen, posebice kada mu je samo osamnaest godina, misli kako je to luda, prava, prva i posljednja, vječna ljubav, ali mnogi su u stanju i tada nadzirati svoje osjećaje. Ja to nisam mogla, nisam htjela. Odgojena sam tako da imam sve što poželim. Bila sam jedinica – i kćer i sin u svojih imućnih roditelja, rođenih u jednom hercegovačkom selu. Nakon vjenčanja preselili su se u obližnji gradić, ali nikada nisu, kasnije sam to shvatila, istinski prihvatili i gradske običaje. Unatoč bogatstvu i silnom nastojanju da “žive po gradski” nikada nisu ušli u “gradsku raju”, kako se gradska elita nazivala u našem gradu.
Moja lijepa, ali neobrazovana i umišljena majka, odmah po preseljenju u grad dovela je u kuću služavku, što joj je, umjesto očekivanog porasta ugleda, donijelo prezir i susjeda u gradu i rodbine u selu. Bio je to početak pedesetih godina kada se jako teško živjelo i sirotinje je bilo na svakom koraku, ali moja je majka bila bogata nasljednica i živjela je u izobilju koje nije skrivala. Naslijedila je poprilično dolara od svoga oca koji je radio i umro negdje u Americi, a ona ga se nije ni sjećala. Moj otac, općinski činovnik, odrastao je na selu. Bio je jedan od rijetkih školovanih mladića, pošten, skroman, vrlo lijep i do ženidbe vrlo ugledan. Kada se oženio pao je potpuno pod majčin utjecaj, bio je toliko zaljubljen u nju da joj je u svemu povlađivao, premda se njeno ponašanje protivilo njegovom pogledu na život. Otac se odrekao i rodbine i prijatelja, sve za ljubav moje majke.
U takvom okruženju, kao željeno dijete mojih zaljubljenih roditelja, rođena sam ja, njihova miljenica Silvana. Njihova draga kćerkica sada ima četrdeset i nešto godina, tri sina od tri oca, poznata je osoba koja je dosegla vrhunac u svojoj karijeri, koja je ideal i uzor mnogima, a koja je tek sada spoznala da je nesretna, da je njen život, bez kompromisa i obzira prema bilo komu, bez topline i ljubavi, bio ustvari penjanje po kamenitim, golim liticama. Penjanje da bi bila na vrhu planine, na kojemu nema ljudske topline, na kojemu je oštar zrak guši, do neba je visoko, a pogled prema dolje stvara mučninu i nesvjesticu. Pomisao na spuštanje bez pratnje je bolna.
Ne želim spominjati svoje uistinu sretno djetinjstvo, jer mi je sjećanje na te dane sada najčešći lijek, jedina utjeha u ovome ispraznom svijetu. Prisjećam se sada svoje prve, lude ljubavi, otkada smatram da je počeo moj put k vrhu, k uspjehu, ili k dnu, prema ponoru.
Bila sam lijepa i poželjna gimnazijalka, odlična učenica. Svjesna svoje ljepote i šarma znala sam da muškarcima zastaje dah kada prolazim gradom, a da mi djevojke zavide, da me mrze. Hranilo je to moju taštinu, i zato sam često, u super minicama, koje su tek bile ušle u modu, prolazila s kraja na kraj grada, jedinom ulicom. Već sam bila glavna tema gradskih “torokuša”, a ja sam se još i trudila dati im što više materijala za priče. Počela sam koketirati s mlađim profesorima, ali i sa starijim muškarcima u gradu, a onda sam, kako to obično biva, sasvim neočekivano, na jednoj školskoj priredbi, u polumraku dvorane ugledala njegove oči…
Magične svjetionike do kojih sam morala doći. I nisam oklijevala. Došla sam do njega… Zvao se Vinko, maturant u našoj gimnaziji. Bio je iz sela, dakle jutarnja smjena, i to je bio razlog da ga ranije nisam primijetila. Poslije upoznavanja, koje sam ja inicirala, ponudio mi je mjesto do sebe, a ja sam istoga trena poželjela sjesti u njegovo krilo, što sam i učinila kada su se svjetla, zbog predstave, potpuno ugasila. Iznenadilo je to Vinka, a ja sam uživala u njegovoj zbunjenosti, a još više sam uživala kada se pribrao i pokazao pravim muškarcem strastveno me ljubeći. Nisam mogla, a nisam ni željela, doći do daha! Ljubili smo se i kada su se svjetla upalila, a stotine očiju buljilo u nas. Bio je to skandal o kojemu se već sutra pričalo i u školi i u gradu, a vjerojatno i u Vinkovom selu. Njemu te priče nisu smetale, a meni su godile. Dakako da sam majci sve ispričala, ona je potpuno razumjela i ohrabrivala me. Jer, moja sreća bila je i njezina, moje želje shvaćala je kao svoju obvezu.
Vinkova i moja ljubav je cvjetala, bili smo svaki dan zajedno. U proljeća je Vinko maturirao i upisao se u Zagrebu na fakultet, premda nije znao od čega će se školovati, roditelji su mu bili siromašni. Moji su mu obećali potporu koju je on uljudno odbio, ali ja sam znala da će mu dobro doći. To ljetno ferje bilo mi je najljepše u životu. Voljela sam Vinka, lijepog, pametnog i pažljivog. Vrijeme smo provodili u kupanju, u šetnjama po livadama i šumama. Kleli smo se na vječnu ljubav, u vjernost i oboje vjerovali u zakletvu.
S jeseni je Vinko, ispraćen mojim suzama i dugim poljupcima, otputovao u Zagreb, a ja sam krenula u treći razred gimnazije. Nisam više izazovno šetala našim gradom, nisam osjećala potrebu biti s prijateljicama, bila sam dovoljna sama sebi, uživala sam u samotnoj sreći. Svakodnevno sam čitala Vinkova pisma i pisala duge odgovore, a sve češće i vikende provodila u Zagrebu. Bilo je naporno putovati, ali ja sam morala biti s Vinkom, nositi mu kolače u studentsku sobu, kupovati mu odjeću, plaćati izlaske… Proveli smo tako dvije duge, lijepe godine. Našoj razdvojenosti došao je kraj.
Maturirala sam i otputovala u Zagreb, upisala se na fakultet što u to vrijeme nije bio nikakav problem. Vinko je cijelo vrijeme bio sa mnom, ali sam osjetila da me ne ljubi onim poznatim žarom, uskraćivao mi je neke želje. Počeli smo se prvi put i svađati. On se opravdavao neurozom zbog ispita, želio je da ga razumijem, da ga pustim na miru. Ja bih tada doista poludjela, bacala sam mu knjige, vrijeđala ga…Jedne sam večeri, sjećam se detalja, prevršila mjeru na rođendanu njegovog prijatelja i Vinko je uvrijeđen napustio društvo. Bila sam isuviše ponosna da bih izišla za njim, a bila sam sigurna da će se vratiti, doći po mene. Bližilo se jutro, a on se nije pojavio. Otišla sam do njegove sobe, a na vratima je pisalo: “Silvana, ne traži me, zaboravi našu ljubav”.
Mislila sam da sanjam, da sam pijana, to ne može biti istina! Ja ga volim, sada više nego ikada, ne mogu bez njega, moram ga pronaći. Dva dana obilazila sam mjesta gdje bi Vinko mogao biti, raspitivala se kod poznanika, odlazila na njegov fakultet… nitko ga nije vidio. Pomišljala sam na najgore i u tom razmišljanju donijela suludu odluku: “Ne želim živjeti bez njega!” Lažima sam došla do nekakvih tableta i progutala veliku dozu, svjesna da je to jedino i najbolje što mogu učiniti. Nestati.
Želja mi se nije ispunila! Probudila sam se u nekoj bijeloj sobi, a prvo što sam ugledala bili su moji roditelji. Zatvorila sam oči pokušavajući sabrati misli. Sjetila sam se svega! Otvorila sam oči, a njih nije bilo. Nije bilo važno što me roditelji zovu, što me miluju, što plaču. “Pronađite Vinka!”, bile su moje prve i jedine riječi. Ponovno sam utonula u san, u bunilo.
Probudio me Vinkov poljubac. Vratio me u život, a ja sam htjela više! Htjela sam da se vjenčamo odmah, tu u bolnici i samo ću pod tim uvjetom izaći iz bolnice. Vinko je pristao, ali me molio da ipak prije iziđem iz bolnice, jer kako se vjenčati u bolnici. Vjenčali smo se bez ikakvih ceremonija, na veliku žalost i mojih i Vinkovih roditelja. Sjećam se da smo oboje bili u trapericama, kumovi također, i da je matičar tri puta pitao mislimo li ozbiljno, kao da je želio odgovoriti nas od toga čina. Da barem jest! Moji roditelji odmah su nam kupili stan u Zagrebu, novca smo imali dovoljno, ali i sve uvjete za sretan zajednički život.
No, sreća nam nije bila sklona, bračni život započeli smo svađama, predbacivanjem i Vinkovim sve češćim izlascima bez mene. Počeo je i piti, a ja sam dane provodila u razmišljanju kamo je nestala naša ljubav, gdje je moja ljubav prema Vinku i kako se na njezino mjesto uselila mržnja i želja za osvetom. Osvetiti se, bio je smisao moga života, iako sam čekala njegovo dijete. Bit će to samo moje dijete, odlučila sam!
Redovito sam išla i na predavanja i na liječničke preglede. Stigla je i zima, pa me Vinko često morao voditi ispod ruke da se ne poskliznem. Jedino o čemu smo pričali bilo je dijete. Ništa više zajedničkog nismo imali. I tada, kada mi je najmanje to trebalo, ponovno sam ugledala jedne magične oči, oči starijeg liječnika kojemu sam išla na preglede. Duga bi bila priča što sam sve proživljavala, ali bila je to obostrana ljubav, ne luda i ne prva, ali sam ponovno mislila da će trajati vječno. Potrudila sam se da za to Vinko sazna na najbolniji način kako bi moja osveta bila potpuna.
Dok me Vinko čekao pred ordinacijom, ja sam, ne dajući svom liječniku da zaključa vrata, nagovorila ga da vodi ljubav sa mnom, tu, u ordinaciji. Nije me mogao uvjeriti da sačekam kraj radnoga vremena, da se nađemo u njegovom stanu. Znala sam da je jako kucanje na vratima Vinkovo, ali – išla sam do kraja! Naglo je otvorio vrata i vidio nas prepuštene užitku. Bilo je to ono što sam željela! Opsovao je nešto gadno i zalupio vratima. Tu noć nisam ni išla u naš stan. Sutradan me Vinko dočekao ispred fakulteta i mirno rekao: “Dijete je moje, a ti se kurvaj s kim hoćeš!” Bila sam sretna, jer je moj plan osvete uspio, ili sam tako samo mislila.
Redovito sam išla na predavanja, pripremala ispite, a svaki slobodan trenutak i svaku noć provodila sa svojim doktorom Goranom. Godila mi je njegova pažnja, a on me uveo i u otmjeno, utjecajno društvo. Upoznala sam mnogo važnih ljudi: političara, glumaca, novinara, liječnika, čak nekoliko inozemnih veleposlanika. Goranu je godila zavist njegovih prijatelja pedesetogodišnjaka i uvijek je govorio o našem budućem sinu, a ja sam to prešutno odobravala. Ispite na prvoj godini položila sam u rekordnom roku, jer sam zbilja učila, premda sam ih mogla položiti i s polovicom znanja, naime, većina profesora bili su Goranovi prijatelji ili prijatelji njegovih prijatelja.
Polovicom ljeta, uz Goranovu asistenciju, rodila sam sina. Jesam li bila sretna? Da, ali na neki čudan način. Znam da je usporedba neprimjerena, ali sam olakšanje i zadovoljstvo poslije porođaja doživjela kao teško položeni ispit. Mnogo je sretniji bio Goran, koje se odmah slikao s “našim” sinom. Još sam ležala u bolnici kada su novine objavile sliku poznatog dr. Gorana, njegove dvostruko mlađe supruge i novorođenog sina. Uvečer je u bolnicu upao Vinko, pijan i ljutit, a kad mu Goran nije dopustio vidjeti sina, udario ga je. Došla je policija i udaljila Vinka iz bolnice.
Mom sinu Goran i ja dali smo ime Branimir, a kada mu je bilo mjesec dana odnijeli smo ga mojoj majci koja je željela i znala se brinuti o njemu. Moji roditelji već su bili preselili u Mostar, jer nakon priča koje su o meni i Vinku stizale iz Zagreba, nisu više imali mira u našem gradu, posebice od Vinkovih roditelja i rodbine. I ja sam strahovala od Vinkove osvete, pogotovo nakon rođenja djeteta, koje je nosilo Vinkovo prezime, jer je brakorazvodna parnica još trajala. Vinko se trudio svim silama dokazati da ne mogu biti dobra i odgovorna majka. Ja sam na suce, vjerojatno, djelovala hladno, ne majčinski, i doista su Branimira dodijelili Vinku, koji je sa sudskim rješenjima odmah otišao u Mostar i sina od mojih roditelja odnio svojima. Bio je to moj poraz, a poraze nisam podnosila. S dvojicom Goranovih prijatelja ukrala sam sina od svekrve i donijela ga u Zagreb. Doselila je i moja majka kako bi ga odgajala. Ona i Branimir živjeli su u mome stanu, a Goran i ja u njegovom, pa sam sina rijetko viđala, a, iskreno rečeno, nisam ni osjećala neku potrebu biti s njim. Imala sam druge preokupacije: marljivo sam učila, željela postati netko, a u slobodno vrijeme odlazila sam s Goranom na mjesta na kojima se okupljala zagrebačka elita. Vinka se više nisam plašila, jer je nakon diplome otišao raditi negdje u inozemstvo. Branimir je rastao u uvjerenju da mu je Goran otac, jer ga je on često posjećivao i, stidim se to priznati, više ga volio nego ja.
Vrijeme je brzo prolazilo. Već sam bila na posljednjoj godini studija, pripremala diplomski, i zahvaljujući Goranovim vezama, ali i vlastitim sposobnostima, počela sam raditi i to odmah na odgovornom mjestu. Postala sam poznata i cijenjena u struci. Pružila mi se prigoda otići na specijalizaciju u Englesku. Goran se tomu protivio, ali mene u napredovanju, karijeri, ništa nije moglo zaustaviti: ni dijete, ni suprug, a majka to nije ni pokušavala, jer je uvijek bila na mojoj strani.
Otišla sam u London, upoznala mnogo novih prijatelja, proširila znanje u struci, usavršila engleski jezik, ali – mijenjala sam i muškarce, ljubavnike ili prijatelje, ne znam kako bih ih nazvala. Bila je to slobodna ljubav, bolje reći seks, bez istinskih osjećanja, bez obveza. Kad sam se vratila, prema Goranu ništa više nisam osjećala, ali sam osjećala mučninu, povraćala sam i prvi pregled kod Gorana pokazao je da sam u trećem mjesecu trudnoće. S kim, nisam znala i nisam mogla Goranu reći ime. Bilo ih je mnogo, a ni jedan onaj pravi. Goran je bio bijesan, lupao je sve po stanu, nazivao me svakakvim imenima, volio me, ali nije znao što mu je sada činiti. Nisam podnosila naređenja, znao je to dobro, pa ipak mi je zapovjednim tonom rekao da pobacim. O tomu sam i sama razmišljala, bila bi to logična reakcija na nerazuman čin, no, kada mi je Goran to rekao, u meni je proradio prkos – neću nikoga pa ni njega poslušati. Odlučila sam roditi iz inata Goranu!
U mom poduzeću dočekalo me iznenađenje: topli prijem, dobrodošlica i unapređenje – postala sam šefica, glavna. Imala sam samo dvadeset pet godina, a svi su bili oduševljeni mojim znanjem, mojim istupima u javnosti, vrhunskim umijećem u struci. Među tri stotine djelatnika kojima sam bila izravna šefica, bila sam cijenjena i, ako nije neskromno, vrlo omiljena. Ni sa kime nisam bila u bliskim odnosima, ali prema svima ljubazna, susretljiva. Oni nisu znali da bježim od ljudi kako bih sakrila svoj privatni život. Svi su još uvijek vjerovali da živim u sretnom braku s dr. Goranom i da očekujem s njim i drugo dijete.
Istina je kako sam se već bila razišla s Goranom, kako s njim, poslije moje odluke da rodim “nečije” dijete, nemam nikakve veze i ništa više prema njemu nisam osjećala. Pomirila sam se sa sudbinom da u mome životu više neće nikada biti velike i trajne ljubavi, ali me je u tim trenucima uvijek tješila spoznaja da sam napravila izvrsnu karijeru.
I otac je došao iz Mostara. On i majka potpuno su se preselili u veliki stan u Zagrebu i svu ljubav poklanjali Branimiru. Posvetila sam se poslu, nekada sam radila i po cijelu noć, premda se bližilo vrijeme porodu. Bez teškoća sam rodila drugoga sina. Bila sam okružena pažnjom liječnika i primalja i ni u jednom trenutku nisam razbijala glavu mislima o tomu tko je otac mome malenome sinu Tihomiru, kako sam ga nazvala. Majka i otac nisu postavljali nikakva pitanja, uz Branimira brinuli su i o Tihomiru. Oni su me, sada sam tek shvatila, smatrali pravom zvijezdom, poput onih holivudskih kojima je sve dopušteno.
Prošle su godine. Moji sinovi već su išli u školu, a ja nikada nikomu o njima nisam željela pričati. Već sam se bližila četrdesetoj i još uvijek bila zgodna i poželjna, samo što ja više nisam nikoga željela. Izgubila sam vjeru u ljubav, činilo mi se da više nisam sposobna voljeti. Plašila me pomisao da ne osjećam pravu majčinsku ljubav prema sinovima i da će mi se to jednoga dana vratiti. Međutim, bilo je dovoljno da jedan dvadesetpetogodišnjak, koji je bio kod mene na obuci, bude uporan i mladalački bezobrazan da bih podlegla njegovom udvaranju. Izluđivala me njegova drskost, scene koje mi je pravio između četiri zida ili njegovi, uvijek neočekivani, telefonski pozivi. Ponovno sam se osjećala kao gimnazijalka, kao šiparica. Voljela sam, ali sada zrelije, punije i potpunije. Ustvari, željela sam zaustaviti vrijeme, iskoristiti još koju godinu za ljubav, jer sam se plašila starosti, a žene u petom desetljeću, tako sam nekada mislila, bile su bakice.
Mario je bio pravi muškarac, bio je tipčina, već sam o njemu i razmišljala kao obična šiparica. Zapalio je u meni vatru za koju sam mislila da je davno ugašena. Ponovno sam bila spremna ljubiti i ubiti zbog ljubavi, bila sam slijepo zaljubljena, jer da sam otvorila oči…
Sada znam da me Mario samo iskorištavao, u svakom smislu se poigravao sa mnom. A jedino dijete koje sam željela bilo je Marijevo. Istinski sam željela njegovo dijete, svjesna da nemam budućnosti s njim, željela sam njegovo dijete kao uspomenu. Zapravo, do tada, iako sam imala dva sina, nisam znala što znači biti majka, što znači bdjeti nad djetetom. Mario je znao moju želju i, naravno, postavljao uvjete. Na sve sam pristala, a to sve značilo je da ću uz dijete uzdržavati i njega, te da ga kao oca svome djetetu nigdje neću napisati, nigdje spomenuti.
Mom Krešimiru, kojemu je Mario otac, sada su tri godine. Ni njemu nisam prava, brižna majka, iako sam to silno željela. Posao i karijera zagospodarili su mojim životom. Takvim životom više nisam zadovoljna. Moj najstariji sin Branimir ima dvadeset i tri godine i negdje je na hercegovačkom ratištu već četiri godine. I njegov otac Vinko je s njim. Znam da mi Branimir nikada neće oprostiti što mu petnaest godina nisam rekla istinu o ocu. Kada je saznao, pobjegao je od kuće, i ne znam kako, ali je Vinka pronašao u Njemačkoj. Od tada se ne razdvajaju. Četiri godine živjeli su u inozemstvu, a Branimir mi se javio samo tri puta i to kada su mu trebali neki dokumenti. Obojica su, prije četiri godine, iznenada došli u Zagreb i posjetili me. Branimir je bio već mladić, teško sam ga i prepoznala, a Vinko se gotovo nije promijenio, samo što su mu, nekada izrazito crnu kosu, prošarale sjedine. Branimir mu je nevjerojatno sličan.
Obojica su krenuli prema Hercegovini, uključiti se u obrani zemlje, naših rodnih mjesta. Željela sam zaustaviti Branimira, a prema Vinku, za čudo, ništa nisam osjećala, ni ljubav, ni mržnju. Pozdravljajući se s Branimirom srce mi je zadrhtalo, ali samo za trenutak. Željela sam da tuga za sinom koji odlazi u rat bude veća, velika kao u romanima, da se pojave suze, da zaplačem kao svaka majka, da zaridam, ali ništa se od toga nije dogodilo.
Tihomiru je dvadeset godina, dobar je student, ali nekako povučen, sa mnom mnogo ne priča, ne pita me ništa, sve manje priča i s bakom i s djedom. Njemu sam rekla da mu je otac Englez, da smo se trebali vjenčati, ali da je poginuo. Ne znam je li mi povjerovao, ali ništa me više ni kasnije o ocu nije pitao. Krešimir je još mali i ne moram mu ništa objašnjavati. Marija rijetko viđam, uglavnom, kada on to poželi, kada mu treba novac ili neka usluga. U posljednje vrijeme ponovno je drzak, ucjenjuje me! Kaže da će detalje iz mog privatnog života iznijeti u javnost. Toga se plašim, hvata me panika. Mislim da mi hitno treba psihijatar. Često me progoni ideja da se pojavim u javnosti sa svoja tri sina, pa što ako ta slika iziđe na naslovnicama. Ali, kako napraviti tu sliku? Jedino vještom montažom, jer moji sinovi ne žive kao braća, svaki je svijet za sebe, a ja daleko od svih njih, mada Krešimir i Tihomir sada žive sa mnom. Ali, ja sam i dalje samo gošća u stanu svojih roditelja koji se brinu o meni i o moja dva sina.
Znam, uvijek sam bila okružena ljubavlju svojih roditelja, ljubav sam naučila primati, ali ne i davati. U poslu sam imala i imam sreće, ali ne i u ljubavi. Znam da sam za svoju nesreću sama kriva. Razum mi je izoštren, a osjetila zatupljena, umjesto srca imam kamen, a duša mi je pustinja.
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
