Posjetili smo selo u Imotskoj krajini za koje kažu da je ‘demografsko čudo‘, evo što o tome kažu mještani.
PIŠE: BRACO ĆOSIĆ
Dobrinče se ne moraju brinuti za budućnost
Znaš ti, sine moj, šta je suvo zlato? Ako misliš na onaj žuti skupi metal, ako misliš na grumenje njega, varaš se. Suvo zlato su ti dica, baš dica – zdrava, vesela, napridna… I koliko ih imaš više, imaš i suvog zlata više. Razumiš!
Ove smo riječi čuli od Mare Piplice koja na leđima ima 85 godina i koju smo susreli u područnoj školi u selu Dobrinče, u općini Lovreć. Pozvali babu Maru roditelji dobrinačke djece kao bivšu djelatnicu škole da bude zajedno s njima i djecom sela Dobrinče, jer, eto, došao novinar Slobodne Dalmacije napisati priču o njihovu selu kao pravom demografskom čudu Imotske krajine. A baba Mara radila u školi kao čistačica i pomoćno osoblje blizu 40 godina, družila se s djecom, bila im kao druga majka.Tko bi i posumnjao u njezinu tvrdnju kako su “dica suvo zlato”.
MALA VOJSKA
A sada i o Dobrinčima, selu koje se može podičiti da ima najveći broj djece s obzirom na broj stanovnika. Dobrinčani kada ih pitate koliko ima djece u selu, ovako broje:
– U Borislava i Ivane Skender osmero, u Anđelka i Ivane Piplice šestero, pa u Božene, udove Ivana šestero, u Mate i Ivane Puljak troje, pa hajde sada to zbrojite jer idemo dalje da se ne bi privarili…
I onda se broji i broji i nikada kraja… No, mi smo htjeli prebrojiti samo one koji idu u osnovnu školu i one koji tek trebaju kročiti u školske klupe.
– Ovako, da se ne bi sada tu zbunili, trenutačno imamo ove male dječice ravno 33. No, kako su neke mame u drugom stanju, slika se mijenja iz dana u dan. A ako bi sada zbrajali svu djecu od onih rekordnih Borislava i Ivane, a ima ih već velikih momaka i cura, otišli bi predaleko. Sve u svemu, nema kuće u Dobrinčima a da se iz nje ne čuje dječji smijeh. Svaka čast Dobrinčanima – veli nam Božena Skender, potpredsjednica novoosnovane udruge “Dobrinačke žene”, koja nas je i pozvala u njihovo selo da “ispitamo” tamošnju demografsku sliku. I sama Božena ima šestero djece. Muž joj je umro i ona junački odgaja svojih dvoje punoljetnih i četvero maloljetnih.
Pitamo je kao iskusnu majku čemu mogu zahvaliti ovakvu demografsku sliku i konačno o kakvoj se to udruzi žena radi o kojoj s hvalospjevima bruji cijela njihova općina, ali i cijelo Zabiokovlje.
– A što je uzrok ovakve lijepe slike sela punog djece? Pa mislim da je tu “kriv” lov. Naše selo poznato je po vrsnim lovcima. Nema obitelji a da u njoj nema jedan ili dva lovca. A zimi, od prvoga miseca je lovostaj, ne lovi se divljač, lovci su kod kuće i onda se uvečer pogleda malo televizija i nakon toga – u topli krevet. Rezultati se vide za devet mjeseci – veli nam Božena uz smijeh.
SVEKROV SAN
A o udruzi žena govori biranim riječima:
– Ako želite gojiti djecu, morate im u selu pružiti i mnogo sadržaja, socijalizirati ih. Kućni odgoj je jedno, kolektivni odgoj drugo i njega treba osmisliti. I kakve bi to mi bile majke da smo ovu malu vojsku naše djece prepustili samo kućnom odgoju i odvojili ih od druge djece. To je jedna strana priče, a druga je strana priče da djecu treba zaintrigirat. Programi na televiziji, čak i školski programi, ne mogu im pružiti kompletno obrazovanje i napredovanje, pa smo se mi majke organizirale i stvorile udrugu žena.
Cilj nam je da ih svakodnevno zaintrigiramo, naučimo novim vrijednostima, i to upravo radimo – veli nam Božena, upirući prstom u mlađahnu predsjednicu udruge “Dobrinačke žene” Jelenu Piplicu…
– Da, ja sam predsjednica i odmah moram kazati da zasad imam jedno dijete, no mora se predsjednica dokazati i, ako Bog da zdravlje, to i hoću. Bit će još djece. A naša udruga je zapravo ostvarenje sna mog pokojnog svekra Ivana Piplice. On je bio ovdje u školi dugogodišnji učitelj, pedagog staroga kova, volio djecu i živio za njih i svoje selo. Njegove upute, koje sam upamtila, prenijela sam u razgovoru ovdašnjim ženama – da učinimo nešto više za našu djecu i Dobrinče. Tako smo odlučile osnovati udrugu. Prije dvije godine smo je utemeljile, pomalo sramežljivo jer je takvo nešto bilo prvi put u našem selu. No, s vremenom je krenulo. Znali smo da je cilj našoj djeci ponuditi više sadržaja, okupirati dio njihova slobodnog vremena korisnim stvarima. I evo danas imamo nekoliko radionica koje su toliko zaintrigirale i nas majke i djecu da je to predivno. Prvi projekt zove se “Naša djeca, naša budućnost” i tu je Božena najviše verzirana – veli nam Jelena Piplica.
BROJNE RADIONICE
I dok smo pogledom tražili Boženu Skender da nam još malo kaže kako se goji ta mala slatka vojska iz njihova sela, u tili čas stvorila se gužva u auli područne škole. Pristižu djeca sa svih strana… Rečeno im je da se trebaju fotografirati za Slobodnu Dalmaciju jer ih ima rekordan broj na ovim prostorima, a ujedno i započinje s radom kulinarska radionica – kako se pripravljaju jela u njihovoj kući, kako, posebno djevojčice, mogu biti pomoć svojim majkama u pripremi kolača.
– Ovo je prva radionica – govori nam Božena Skender. Vodim je ja uz pomoć još nekih majki, dobrih kuharica. Onda nam dolazi radionica “Mala škola”, pa matematička radionica… Treba djecu pripremati za jesensku nastavu. Slijedi nam i sportska radionica. Moj sin Rafael vodit će je na igralištu, i to dječaci s nestrpljenjem očekuju. Zatim slijedi radionica recikliranja i razvrstavanja otpada. Treba djecu ekološki osvijestiti, koristit će im to u životu, a trebaju i čuvati ovo naše čisto okružje gdje se odgajaju i gdje žive. Imat ćemo i vježbe edukacije iz prve pomoći u slučaju izvanrednih okolnosti, pa konačno i psihoterapeutske radionice sa stručnim mentorima – veli Božena.
Znači cijelo ljeto nema odmora, treba raditi s djecom…
– Tako je! Lako je djecu napraviti, o njoj se treba misliti, uputiti ih u život. Imat će oni i kupanja i igre, ali radionice treba odraditi i ne ih kampanjski organizirati. Rekle smo mi žene i majke u našoj udruzi: Hoćemo li se boriti za našu djecu?! Hoćemo, sve zajedno, i pružiti im sve ono što ima i neka urbana sredina. To možemo i to činimo – odlučna je Božena Skender.
NEĆEMO PROPASTI!
– Molim vas, napišite i ovo – ubacila se u razgovor još jedna dobrinačka majka, Marija Piplica.
– Vidite, ja vam imam svoga Mateja i malu mu sestru Miju i sve mi nekako kao da govori da bi trebala imati još djece. Nekako, da uđem u krug onih s troje ili četvero kako bi pridonijela da nam Dobrinče i dalje bude najbolje selo u Krajini po broju djece. Uostalom, ne bojimo se da se broj neće povećavati jer i moje su dvije susjede trudne. Pišite slobodno: Dobrinče neće propasti nikada – veselo će Marija.
– Ovo je zapravo ogledni primjer za posebnu pedagošku studiju o odgoju djece u malim ruralnim sredinama – kazala nam je na kraju našeg pohoda dobrinačkoj djeci i njihovim majkama diplomirana psihologinja Ivna Piplica, koja je i sama svojom stručnošću pripomogla ženama Dobrinača u ispravnom odgoju djece.
Za kraj, nakon svega viđenog u malim Dobrinčima, moramo se vratiti na početak ovoga teksta i još jednom citirati babu Maru Piplicu: “Dica su stvarno suvo zlato!”
www.tomislavnews.com/ Izvor: Slobodna Dalmacija
