Na svečanosti u Bijelom Polju (Crna Gora) dodijeljene su nagrade laureatima međunarodnog Festivala kratke književne forme „Zaton” 2020./2021.
Organizatori NVO „21. Maj” iz Bijelog Polja i NVO „Odgovor-repliy” iz Podgorice dodijelili su nagrade u tri kategorije: kratka priča, poezija i aforizam. Ukupno je na natječaj pristiglo 605 radova.
Svečana promocija Zbornika, proglašenje pobjednika i uručenje nagrada organizirano je 12. jula u hotelu „Bijela Rada”.
Zeničkom književniku, članu Društva pisaca BiH, Abidu Jariću pripala je druga nagrada za priču „Gorki okus krajolika”.
Žirijem je predsjedavao prof. dr. Almir Bašović.
GORKI OKUS KRAJOLIKA
1.
Evo me na najisturenijem vrhu Golog brda u bivšem Polju.
I gledam vodu.
Svuda ispred mene.
Ovaj beskraj je jezero i zove se Nestograd.
Čudno ime za jezero, zar ne? Kažu da je, ne tako davno, ovdje bila varošica i zvala se Glogovo. Da, baš Glogovo jer je oko njega bilo toliko gloga da su i koze iz ostalih mjesta ovamo dolazile i pravile pravi mali rat sa onim domaćim tukući se za najukusnije šumske plodove. Rekli su mi da sam se i ja ovdje rodio, iako u knjigama drugačije piše. Desilo se da je tog istog dana umro moj dedo Ćordan i da su mi htjeli dati njegovo ime, ali se nena tome usprotivila. I u to sam počeo sumnjati jer je sve pod tim znakom kad je u pitanju Nestograd, odnosno Glogovo. A bogami, ako ćemo pravo, pitam se da li sam i ja – ja ako ovdje stojim na vrhu Brda i upirem pogled negdje u dubinu ove vodurine ne bih li prepoznao trag nečega što bi me podsjetilo na moje djetinjstvo. Uvjeravali su me da je moja porodica iz Sedme ulice otišla pod nekom prisilom. Kakvom, ne znam. Ja sam sve do sada vjerovao da će mnogo toga izroniti iz tame zaborava kad prvi put, poslije dugog vremena, dođem u rodni kraj. I sad se, evo, uzalud naprežem da se nečega sjetim. Voda ispred mene ne djeluje baš inspirativno na moje sjećanje. Čitao sam da ponovni susret sa zavičajem budi nezaboravnu emociju. Ako je riječ o mom trenutnom osjećanju onda mu se ne bi mogla pripisati nikakva izuzetnost jer nevjerica to nikada nije bila. Naivno mi djeluje da igdje u svijetu postoji i najmanji mogući grad koji ima samo paralelne ulice i nijednu poprečnu, a to je, kažu, imalo Glogovo. Suludo je prihvatiti da je nesreća nahrupila onog dana kada je najmoćniji Glogovčanin, bolje reći – pridošlica, odlučio da korito rijeke Žalice preusmjeri kroz grad i da sagradi ćupriju te prvu poprečnu ulicu. Još mi je manje vjerovatno da se rijeka, jednom, toliko razbjesnila da je navaljala ogromno drveće, sa hrpama kamenja i zemlje pa zatrpala Musin vir i tako napravila Nestograd. Da budem do kraja objektivan, očekujem i čitaočevu sumnju i nevjericu u ono što dalje slijedi iz moga pera, a vezuje se za Glogovo i moju želju da tom pripovijedanju dam dozu dokumentarnosti i autentičnosti. Svjestan sam da je to nemoguće postići ako sam već priznao da se ničega ne sjećam iz mojih ranih godina i da me nikakav napor ne može dovesti do tog vremena iz koga bi se tragovi uvjerljivosti moga kazivanja mogli, bar, nazirati.
Pa čemu onda sve ovo?, s pravom se pitate.
Ne znam, iskren da budem. Ili, ipak, naslućujem. Mislio sam da svako od vas, možda, ima neko svoje Glogovo koje se sada zove Nestograd ili nekako slično. Vjerovatno osjećate potrebu, kao i ja, da o tome nešto napišete iako ničemu niste svjedočili. I razmišljate da li to ima smisla. Baš ovako kao što to ja sada činim strepeći od svake riječi koja mi se javi.
2.
Slušao sam priču da se jednog dana u Glogovu pojavio neki stranac koji je umjesto lica imao masku. Bio je uspravan i suh. Posebno mu se isticao savijeni, dugi nos koji mu je davao izgled kakve ptice grabljivice. Iskrsnuo je iznenada i nastanio u jednoj napuštenoj kući na kraju Sedme ulice. To je bila jedina građevina u gradu koja nije imala ćoškove, nego je ličila na neko veliko, okruglo bure na čijem se krovu raspadao zahrđali lim. Počeo je nešto poslovati u njoj, uređivati dvorište tako da su susjedi za svega nekoliko mjeseci za zavišću gledali sve majstorije kojima je došljak ukrašavao ruševinu što su je nekada zvali Štrocin dućan. Materijal za gradnju neko mu je dovozio noću, a da se nikada nije saznalo ko je to bio. Niko mu nije pomagao u poslu, a kuća i okućnica svakim danom izgledale su ljepše i drugačije.
Ako na svijetu postoji čovjek koji se nikada nije nasmijao, onda je to bio on. Tako su bar govorili mještani koji su bili prisiljeni živjeti s njim u istom gradu.
– Ovo što se događa sa Štrocinim dućanom, to nisu ljudska posla – govorio je umirovljeni matičar Zlatica. – S ovim čovjekom đavo tikve sadi, kad ti kažem – obraćao se potiho Ribaru dok su šetajući, sa pristojnog odstojanja, kradom promatrali sada najljepšu kuću u Sedmoj ulici.
– To možeš meni reći i samo meni jer smo prijatelji. U ovoj čaršiji i drveće ima uši. Ne znaš ni ko je ni šta je i nemoj o njemu tako suditi. Možda je samo malo drugačiji od nas. I ne češi se tamo gdje
te ne svrbi.
– Mene svrbi, još uvijek – oglasi se Mjaumjau Ribareva dugogodišnja vjerna družica. – Odavno ti to govorim, a ti se praviš kao da te ne zanima. Ne vidiš ili nećeš da vidiš da su mi se cijelo lice i vrat zacrvenili kao prezreli paradajz i već danima ne prestajem se po leđima češati. Sva se zgulih od neke ljute muke.
Izgovorila je to glasom kao kad mačka mauče i Zlatica pomisli kako je onaj koji joj je dao taj nadimak imao izvanredan sluh.
– Umukni! – prekori je Ribar. – Ovo o čemu mi pričamo nisu ženska posla. I kojeg đavla me svaki put pratiš u stopu. Vrijeme je da me već jednom pustiš na miru.
Da Ribar nije bio zaokupljen promatranjem ovoga čuda koje je svakim novim jutrom izgledalo ljepše i šarenije, primijetio bi da su se njene oči orosile suzama i kako ih jezik halapljivo kupi jer nisu smjele pasti na zemlju. Znala je, kao i sve druge žene u tom gradiću, da tamo gdje padne ženska suza – tu više ništa ne niče. A ovo je bio siromašan kraj.
Otkad se Đontra Volta nastanio u tom gradiću, mnoge stvari su se promijenile. Iako su svi sumnjali da mu je to pravo ime i prezime, nikada nisu saznali šta je jedno, a šta drugo.
Sedma ulica, na čijem se kraju nekada nalazio Štrocin dućan, bila je oduvijek nekako zapostavljena. Njeni žitelji smatrali su to svojim usudom i nisu se puno uzbuđivali zbog toga. U njoj su živjeli, uglavnom, ribari koji su iz Žalice lovili sve što je na njenom dnu i na površini plivalo i prodavali po pijacama obližnjih naselja jer osim u Glogovu nigdje ni u bližoj pa ni u daljoj okolini nije postojao potočić, a kamoli rijeka. Doduše i Žalica je izvirala tik na ivici šume, ispod jednog velikog hrasta za koga su oni hrabriji tvrdili da je stariji i od samog naselja. Valjala se i grgoljila pored gradića, a da ni u vrijeme najvećih poplava nikada nije ušla ni u jednu kuću iako je proticala tik pored Sedme. Tekla je kratko da bi se u Trotinoj jaruzi, jednoj povelikoj uvali usred kamenitog Polja, strmoglavila u bezdan što su ga Glogovčani nazivali Musin vir. Tu se rijeci gubio svaki trag.
A ulice, e one su kao da pakoste rječici krenule u suprotnom pravcu žureći, posebno u danima ljetne pripeke, da što prija napuste ispucalu koru žednog Polja i dočepaju se šumaraka koji su se nadnosili nad gradićem i sjenčili ga onako isto kao što su se guste obrve kostriješile nad strančevim očima pa su one, onako sanjive i mutne, a još i garave kao gavranovo pero činile da njegovo lice uvijek bude smrknuto i mračno.
Sve prodavnice, kino, mjesna ambulanta, igralište, milicija i škola nalazile su se u Četvrtoj ulici. Zanimljivo je da je ova varošica imala vatrogasno društvo jer su svi punoljetni muškarci prihvatili da budu dobrovoljci u gašenju požara iako, istini za volju, ni najstariji nisu pamtili kad se posljednji put ovdje nešto zapalilo.
Ako se željelo doći u Četvrtu, svako je morao ići do samog kraja svoje ulice, gledajući iz pravca Polja prema Gaju i stići do tzv. Rondoa gdje su se sve one jedino tu doticale. Samo tu i nigdje više. Odatle se moglo ući u svaku od njih pa i u Četvrtu.
Putnici namjernici čudili su se Glogovčanima što nikada nisu sagradili nijednu poprečnu ulicu i bilo im je dosadno kretati se uvijek pravo pa su zbog toga i nerado navraćali u ovaj gradić. Mještanima to nije smetalo jer su bili naviknuti na te svoje uobičajene putanje iako je nekoj djeci trebalo samo nekoliko minuta da dođu do škole, a onoj iz Sedme gotovo i čitav sat. Kad bi se Glogovčani vraćali iz nekih svojih posjeta, tužili bi se kako ih boli glava i kako im se povraća od silnih kretnji pravo – krivo, lijevo – desno, gore – dolje. Gubili bi orijentaciju i teško se snalazili. Zato su rijetko odlazili iz svog Glogova, a ako su to morali činiti onda je to bilo u posebnoj nuždi.
Oni koji su sve znali pa i to šta se događa u gradiću, govorili su da u strančevom dvorcu živi još neko i da ga on dobro skriva.
– Ne budite naivni – govorio je Podvornik. – Sam čovjek, pa da je taman i đavo, a ja mislim da jeste, ne može sve ovo napraviti. Kad ste ga vidjeli da radi. Nikad. A iz Štrocina dućana niče dvorac. I to kakav. Pogledajte ga, sav svijetao i šaren pa ako se zagledaš u bilo koji njegov dio vidiš ono što se samo na nebu ili pod zemljom može vidjeti. Sve svijetlo pa tamno, okruglo i ćoškasto pa kad ti se učini da na zidu njegova dvorca primijetiš nešto što liči na pticu, ono prhne i u času nestane, a na tom mjestu pojavi se grančica, tanja od mog malog prsta, prepuna prezrelog grožđa. Dođeš sutra, a ono ni grožđa ni loze. Nego ti se sa zida kezi dvoglavi ovan sa četiri roga koji samo što ne udaraju pod samu strehu. Pa mi recite imam li pravo? Ako ja jedini to vidim, onda me pamet konačno napustila, a mislim da još uvijek nije i da mi dobro pristaje ovakvom kakav sam. Međutim, ako vi to ne primjećujete, onda ste ili slijepi ili vas je on kupio svojim vradžbinama pa ne smijete govoriti o tome.
– Predlažem da govorimo trezveno o jednoj ovako ozbiljnoj stvari – gotovo pomirljivim glasom ponovo se javi Ribar. – Radi se o našem novom komšiji. Istina je da je iznenada došao i da ne znamo otkud ni zbog čega. Tačno je da je sagradio najljepšu kuću u Glogovu i da ona svojom ljepotom ružno štrči u ovoj našoj sirotinji. Neću reći da je ugodno vidjeti kako djeca, na putu do škole, obilaze njegovu kuću i kako pričaju da iz dvorca dopiru neki zvukovi koji ih plaše i tjeraju da ostatak puta trče. Ni meni se ne sviđa onaj njegov šešir na glavi koji, izgleda, ne skida ni kad spava …
– Sotona ne spava – ljutito ga prekinu Podvornik. – Po svu noć u njegovoj kući gore svjetla i osjeća se nekakav čudan miris koji privlači ptice pa ih na krovu njegove kuće ima i po nekoliko jata, a one, sve do zore, samo slijeću i uzlijeću.
– Kome se zamjerio, recite mi? – Ribar se nije dao omesti. – Koga od vas nije pozdravio u svojim rijetkim šetnjama gradom? Tada uvijek uspori i skrati svoj dugi korak, na trenutak zastane, pogne ramena i sa dva prsta dotakne obod svoga crnog šešira. To se zove uljudnost, ako niste znali – završi svoju odbranu Ribar i radoznalo pogleda po licima prisutnih da vidi kakav su efekat izazvale njegove riječi.
Na svoje razočarenje, vidio je samo smrknuta lica i stisnute usne.
3.
Još sam uvijek na Golom brdu.
Osjećam kako mi misao tamni kao kad usred dana kakav veliki kišni oblak zakrije sunce pa onda nalegne na krovove kuća i u času sve oboji u sivo. Iako je moja, ona bezobrazno bježi i sapliće me. Skriva se očajnički, isto onako kao što i mi činimo pred nekim velikim grijehom koji smo počinili. Što se više skrivamo to se jasnije pokazujemo pred tim zlom koje nam se zalijepilo za leđa pa nas vuče u prošlost i smješta među one nesretnike koji od pamtivijeka njuše po šejtanskom tragu i na kraju mu se predaju.
Na nebu se njiše smrznuto sunce na zalasku.
Nalik je na kuglu od porculana koja svakog trenutka prijeti da se rasprsne u nebrojeno sitnih komadića.
Šarena pruga večeri već mi dotiče čelo.
Ono što vidim ruje u meni poput sječiva najoštrijeg noža. Nigdje žive duše. Ni životinje nema. Čujem jedino kako krila na otvorenim prozorima kloparaju pod naletima vjetra i pokušavaju imitirati jedan umrli život. „To ja haluciniram”, pomislih i uštinuh se za obraz. „Zar može biti krilo prozora bez kuće?”, glasno se upitah i sav se sledih.
Jeza dopuza u najmirniji kutak moje duše.
„Je li moguće?”, kopalo mi je u glavi. „Umjesto grada o kome sam toliko slušao, moje otečene oči vide ogromno jezero i prljavu vodurinu koja se lijeno valja između Golog brda u bivšem Polju i Gaja na sjeveru. Gdje je Rondo, kud je nestalo sedam glogovačkih ulica?”, začuh glas očajnika u meni.
Jedino tamo gdje je nekada bila Sedma ulica, na samom njenom kraju, proviruje zvonik nekadašnje crkve „Svetog Prvomučenika”. Vidi se i zvono koje nemoćno visi čekajući dan kad će i samo zaroniti u bezdan ispod sebe i tamo zauvijek ostati.
Niotkud, javi se hladan i jak vjetar.
Odjednom, silovito i iznenada zvono se pokrenu i njegov zvuk prasnu poput groma.
„Kome sada zvoni?”, viknuh i prepadoh se svoga glasa.
Naprežem pogled u pravcu odakle je došao zvuk.
Uzalud.
Nema više ni zvona ni zvonika.
Ničega nema.
Samo gluha muklina.
I voda.
Autor: Abid Jarić
www.tomislavnews.com
