U kino dvorana Kulturno informativnog centra u Tomislavgradu, a u organizaciji KIC-a, večeras ( 24. srpnja, 2021.) predstavljene su dvije knjige dvojice Ćurića: “Zenga” Mate Ćurića, koji je rođen u duvanjskom/buškoblatskom kraju (Korita), a živi i radi u Puli, i “Vrijeme snova” Mirka Ćurića, porijeklom iz istog mjesta, a živi i radi u Đakovu.
Uz autore, knjige je predstavio prof. Ivan Baković, predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Večer su, uz predstavljanje i razgovor o knjigama, svojim nastupom uljepšali članovi HKUD-a “Hrvatska duvanjska baština” i Glazbena sekcija HKUD-a Fra Jozo Križić iz Roška Polja.
Članovi HKUD “Duvanjska hrvatska baština” i glazbenice iz Roška Polja s književnicima
Večeras objavljujemo što je o knjizi “Vrijeme snova” Mirka Ćurića rekao (napisao) prof. Baković, a sutra ćemo objaviti i predstavljanje romana “Zenga” Mate Ćurića.
IVAN BAKOVIĆ: U pričama i crticama Mirka Ćurića ima i pouke i poduke
(Mirko Ćurić: Vrijeme snova, Sedam priča i osam crtica o ljudima, snovima i donkihotizmu, Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2021.)
Knjiga Mirka Ćurića intrigantna naslova Vrijeme snova, podnaslovljena Sedam priča i osam crtica o ljudima, snovima i donkihotizmu, raznorodna je sadržaja i podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu, „Vrijeme snova“, sedam je priča, a u drugom, „Donkihotizam“, je osam crtica. Ne ćemo se sad upuštati u razglabanje književnoteorijskih terminoloških zavrzlama o tom što je priča, a što je crtica, reći ćemo samo da u pričama iz prvoga dijela Mirko Ćurić pred čitatelja izvodi niz likova i događaja iz proteklih stoljeće i pol, često zahvaćajući i širi kontekst u kojem se priča odvija, dok su crtice u drugom dijelu uglavnom (ne sve) intimističke, tj. autor ih je doživio i proživio.
Književnici Mijo Tokić i Mirko Ćurić
Ima u ovim pričama, koje nisu sasma izmaštane nego su građene oko stvarnih ljudi i događaja, ima, dakle, u ovim pričama i pouke i poduke. Poduke jer će kroz ove priče, zahvaljujući Mirkovu neumornu radu i istraživanju, prosječan čitatelj saznati štošta nova iz naše povijesti, poglavito puno toga vezana uz ljude i događaje iz povijesti Đakova. Oživljavaju u ovim pričama i likovi danas malo znani, a u svoje vrijeme itekako važni u nekim projektima, a prikazani sa svojim snovima i nadanjima. Tako u priči „Kiparov nadgrobni spomenik“ čitamo o kiparu đakovačke katedrale Vatroslavu Doneganiju, koji je s biskupom Strossmayerom prošao uspone i padove, snivanja i buđenja, te na kraju završio na đakovačkom groblju ispod spomenika u raspadanju jer je izgleda, kako piše Ćurić, „kipar, koji je isklesao desetke spomenika u tvrdom mramoru, vlastiti nadgrobni spomenik izradio od – gipsa“, te kako na spomeniku „umjesto dlana kojim blagoslivlja svijet, Kristu iz ruke viri hrđava željezna žica“. Htio je Donegani produžiti svoju slavu i svoje snove pa je ispod slike na spomeniku napisao: „vajar i graditelj i rukovoditelj izgradnje đakovačke katedrale“, a Ćurić dodaje: „gotovo đakovački Donatello i Bramante i Michelangelo u jednoj osobi. Zamislite Donatellovu grobnicu od gipsa, i Isusa s zahrđalom čeličnom šipkom gdje bi mu trebala biti blagoslovna ruka?“ Ni sjećanja na nas nam, izgleda, ne traju duže od naših snova, no to nije razlog da se odreknemo donkihotizma.
Čitateljice
Ima, rekosmo, i pouke. Kroz priču o odnosima dvojice velikana, biskupa Strossmayera i slikara Vlahe Bukovca, Mirko Ćurić ne priča priču samo o likovima, karakterima, njihovim vrlinama i manama (do kukavičluka, čak), snovima i nadanjima, nego kroz njihove odnose, poslovne i privatne, prikazuje priču o odanosti, domoljublju, izdaji, političkim odnosima i intrigama… o tom „kako se Vlaho upleo u hrvatsko klupko sujeta, intriga i političkih i ljudskih mržnji i prijepora.“ Iz ove priče postaje nam malo jasnija i naša prošlost, što nije nebitno za budućnost. Iskrenu domoljubu, biskupu Strossmayeru je itekako stalo do toga da domaćem sinu, slikaru svjetskoga glasa, osigura posao i mjesto blizu sebe (jer mu je uvijek na umu bila misao koju je netko o Bukovcu napisao u tadašnjem zagrebačkom Vijencu: „naša (je) domoljubna dužnost da ga cijenimo više nego tuđina, koji se katkada pozivaju samo zato jer su tuđinci“), no i biskupovim je političkim protivnicima itekako stalo da im taj isti slikar naslika sliku „Promicanje i unaprjeđenje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoj i Slavoniji za banovanja Dragutina grofa Khuena Hedervarya“, ne toliko zbog slike koliko da pokažu da su „Ljudi u koje biskup toliko ulaže, i novca i nada, za šaku forinti spremni mu okrenuti leđa.“ Kako je priča završila? „Vlahina berba obilno je rodila, ali on nije otišao sretan, možda i zato što je shvatio kako u teškim trenucima nije bio dostojan svoga ugleda i talenta, kako se dao izmanipulirati zbog pohlepe za uspjehom ili novcem, zbog oportunizma ili kukavičluka, zbog nepristajanja da bude slobodan, u ime viših ciljeva koji su, valjda je to pomislio, iznad ljudske lojalnosti…“, zaključuje Mirko Ćurić. Poučna priča i za današnje vrijeme i političke odnose.
S obzirom na to koliko je osoba i podataka (mnogih slabo poznatih suvremenoj i kulturnoj i političkoj javnosti) Mirko Ćurić iznio u ovoj nevelikoj knjizi, s pravom urednica knjige dr. sc. Vlasta Markasović zaključuje kako se radi o knjizi koja ima „edukacijski karakter“.
Ima u ovoj knjizi još niz priča u kojima Mirko Ćurić pokazuje ne samo svoje umijeće pisanja, nego i oko za primijetiti detalj, izreći sarkazam s mjerom, nasmijati čitatelja pa ga ponekad i rastužiti, poglavito u priči „Orden“ o hrvatskom pjesniku Petku Vojniću Purčaru, koji u grotesknoj sceni, nakon što je s još nekoliko Hrvata pjesnika iz Vojvodine primio orden od tadašnjega predsjednika RH S. Mesića, na benzinskoj crpki Ježevo, uz autocestu, s ponosom pokazuje svoj orden „konobarici i svakome tko ga je htio pogledati“, u gostionici polupanih pločica, limena šanka, izlizanih stolica, koja „kako bi rekao Šop: ‘liči na stari nasukani brod’ (…) u ovoj maloj zemlji koja više ne poznaje i ne priznaje svoje pjesnike.“ A toga odlikovana i odlična pjesnika na Petrovaradinskom groblju ispratila je tek mala skupina, kako svjedoči Mirko Ćurić, „malo ljudi oko malene mrtvačnice, uglavnom starijih, tek četvero nas iz Hrvatske.“ Nakon pokopa otišlo se na „skromne karmine, tužne i svečane, kakve bi morale biti kad umiru pjesnici“. Rekao bi Matoš: Hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskoga općinstva. Jest, dobio je i orden Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u očuvanju hrvatske kulture u Republici Srbiji, od Predsjednika RH pozdravljen uobičajenim šupljikavim frazama i s njim nazdravio te ispraćen da se vrati tamo gdje je živio i hrvatski pisao „na dvadesetom katu novosadskog solitera, čekajući da ga odvedu, da s njim urade ono što se već radi s onima koje smatraš neprijateljima, pogrešne krvi i pogrešnog jezika“. Tko od nas zna za Petka Vojnića Purčara? Hrvatskoga odlična i odlikovana pjesnika koji je zbog svoga hrvatstva nosio glavu u torbi? Ja do čitanja ove Mirkove knjige nisam znao za njega. Mea culpa! U pravu je bio Matoš, to je tomu tako „u ovoj maloj zemlji koja više ne poznaje i ne priznaje svoje pjesnike“, zaključuje ovu priču Mirko Ćurić.
Ćurići : Mirko, Ivana i Mate
Ono što natkriljuje sve priče u ovoj knjizi su Đakovo i u Đakovu Josip Juraj Strossmayer. Od petnaest priča radnja dvanaest ih se događa u Đakovu, a skoro u svakoj je nazočan Strossmayer, ili kao glavni ili kao sporedni lik. Kako je zapisano u jednoj od ovih priča: „ponekad u malim gradovima žive veliki ljudi“, tako se dogodilo da je u malo Đakovo došao biskup, domoljub, agilan crkveni, kulturni, politički i svaki drugi pregalac, Josip Juraj Strossmayer, koji je svojim životom i djelom nadrastao ne samo malo Đakovo, nego i čitavu nam domovinu. On je većih gabarita nego što smo mogli tada (a čini mi se ni danas) prihvatiti, kao i njegovo životno djelo đakovačka katedrala i njezin trg za koji Mirko veli: „kako će ogroman trg ispred katedrale zauvijek ostati predimenzioniran, i da ovaj gradić nikada neće dostići snove svoga najvećega sina“. Čovjek koji je pomagao „sve što se kod nas krstijaše umjetnikom“.
A donkihotizam? E, tu dolazi naš Mirko. Ne samo da o Đakovu i o Strossmayeru zna sve što se može znati, nego se, u htijenju vratiti barem malo Strossmayerova sjaja rodnomu gradu, prihvatio zadaće kandidirati Đakovo za europsku kulturnu prijestolnicu. A kada su objavili da kandidatura nije prošla u drugi krug, „Shvatio sam dubinu svojih zabluda i plitkost snova. Shvatio sam značenje riječi donkihotizam.“ No, ako mislite da se odrekao donkihotizma varate se. Kad se zatekao u Andrićevu Travniku, evo kako je to doživio: „Makar nisam Andrić, ni Don Quijote, tek donkihotist, sve mi je bilo jasno i sve me podsjećalo na moju nesuđenu kulturnu prijestolnicu. I nikako nisam želio proći pored čuvene Lutvine kahve, koja miriši na ljudske poraze i okuplja mnogobrojne što sjede uz kahve sretni što su nečije ideje, nečiji snovi, nečiji poslovi propali. Što su neki otišli, a oni ostali. (…) Jedino bih se lošije osjećao da sam sjedio među njima, oko kahve. To ne bih mogao podnijeti.“
Je li vam sad jasan naziv knjige: Vrijeme snova – o ljudima snovima i donkihotizmu?
SUTRA: Ivan Baković o romanu “Zenga” Mate Ćurića
www.tomislavnews.com/ Piše: Ivan Baković
