HrvatskaTG Kultura/Zabava

VIDEO: IVAN BAKOVIĆ o romanu “Zenga”, autora Mate Ćurića: Samo se u ratu isplati biti promašen slučaj!

1.65KPregleda

Sinoć je, kako smo već pisali, u dvorani KIC-a u Tomislavgradu, upriličeno predstavljanje knjiga dvojice Duvnjaka, a koji odavno ne žive u ovom kraju – Mirka i Mate Ćurića. Uz autore, o knjigama je govorio Ivan Baković, rođen u Tomislavgradu (Mokronoge), predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne.

Sinoć smo objavili što je rekao/napisao o knjizi Mirka Ćurića, a danas objavljujemo što je rekao o knjizi Mate Ćurića “Zenga”

Ivan Baković : Iako roman ima elemenata i pustolovnoga, i kriminalističkoga, i ljubavnoga romana, nosivi dio priče su Zengina unutarnja trvenja i pokušaj vraćanja u normalu nakon kalvarije koju je prošao u Domovinskom ratu.

(Mate Ćurić: Zenga, DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski – Istarski ogranak DHK, Pula – Osijek, 2018.)

„Samo se u ratu isplati biti promašen slučaj.
Život se smjestio između htjeti i smjeti. Ovo je moja i naša priča. Problem je u tome što ne znam kada sam ja ja, a kada sam ja mi, jer biti dio jedne apokalipse sigurno znači gubljenje svake osobnosti, a jedinka se spaja u masu, baš kao one granate, koje su padale po nama, nisu bile upućene jednoj osobi, već onoj drugoj strani, i uvijek su iza sebe ostavljale krvav trag bar na nekolicini. Tako kroz mir hodam zarobljen tim gubitkom osobnosti i nezaustavljivom čežnjom da je ponovo vratim.
Dok sam ja bio u logoru, dok smo mi bili u logorima, nakon što sam zarobljen, nakon što smo odvedeni, nakon jedne akcije, nakon jednog konačnog pada, dobio sam otkaz na poslu, ostali smo bez posla. Moj, naš, čuvar, čuvari, u logoru, logorima, nakon što se vratio na mjesto odakle je samovoljno pobjegao u uzaludnu borbu za imaginarnu državu svih sunarodnjaka, za goru prošlost, rušeći pritom čak i svoje radno mjesto, dobio je prijevremenu mirovinu i pristojnu otpremninu. Nazvali su to humanim zbrinjavanjem i racionalizacijom u poslu.
Ja, mi, sam, smo, dobio, dobili, samo otkaz bez obrazloženja. Kažu: – Otišli ste sami, nitko vas nije tjerao u rat. Apsurd je u tome da je to istina. Velika i bolna istina. A da smo svi čekali bolji rasplet, ili kalkulirali…? Smije li se uopće takvo što zapitati.“
Ovako započinje roman Mate Ćurića Zenga. Ovim dvojstvom ja/mi priča se poopćava, tj. postaje priča većine hrvatskih ratnika koji su preživjeli Domovinski rat, ili, bolje rečeno, koji još žive Domovinski rat i rat živi u njima, jer „samo onaj tko je umro vidio je kraj rata“, kako reče dr. Lang, jedan od likova u ovom romanu. Tako da će čitatelj u likovima ove priče prepoznati i neke ljude iz svoje okoline, a neki će ljudi prepoznati sami sebe, svoje probleme i svoje vanjske i unutarnje ratove.
Iako roman ima elemenata i pustolovnoga, i kriminalističkoga, i ljubavnoga romana, nosivi dio priče su Zengina unutarnja trvenja i pokušaj vraćanja u normalu nakon kalvarije koju je prošao u Domovinskom ratu.
Ukratko (fabularno, tj. kronološki, sižejno je drukčije roman organiziran): običan radnik s benzinske crpke odziva se nutarnjem pozivu za obranu napadnute domovine – „Odlučio sam i idem među svoje, tamo mi je mjesto, tamo moram biti i učiniti ono što mi srce svakim otkucajem govori, svakom slikom koju vidim na televiziji i retkom koji u novinama pročitam. Odlučniji sam skončati tamo negdje oko Vukograda, bolje nego da mi se približe tu i da vas ne mogu zaštititi“; odlazi u rat, kasnije saznajemo o njegovoj hrabrosti i odvažnosti, zabunom spašava život ranjenu neprijateljskom vojniku, biva zarobljen, maltretiran, razmijenjen, vraća se u domovinu u kojoj su mu ukinuli radno mjesto, o ženi i djeci jedno vrijeme ništa ne zna, napokon ih pronalazi i tek tada shvaća da je lakše bilo u ratu nego u miru. Sve niti koje su povezivale obitelj su popucale, iako se svi trude obnoviti ih. On je opsjednut vodom koje je bio željan u logoru, toliko je opsjednut da na dan razmjene prolazi pored vlastita oca (koji ga unakažena nije prepoznao) i ide prema bačvi vode, a kasnije se najugodnije osjeća tamo gdje čuje šum vode iz česme. Bivšega šefa (za kojega se ispostavilo kako mu je radio o glavi) pištoljem primorava da ga vrati na posao i upušta se u avanturu zvanu običan život bivšega ratnika. A ta nama obična svakodnevica njemu je pravo mučilište u kojem pokušava uspostaviti normalne odnose sa suprugom i djecom, s prijateljima i kolegama, napadnom politikom te se liječi izrezujući iz novina osmrtnice bivših ratnika koje najčešće javljaju o samoubojstvima onih koji se nisu uklopili u „novo normalno“ i kojima su iznevjerena očekivanja i njihov idealizam koji ih je pokrenuo u rat.
Iako svaki dan kad krene na posao sa sobom nosi pištolj koji mu je ostao kao uspomena na poginula prijatelja, ni ne pomišlja na samoubojstvo: „Drži me obećanje koje sam dao umirućem prijatelju. Zadnje što je rekao bilo je da ne tražim ništa, da uživam, ako preživim, u onome što smo krenuli stvarati i za što smo bez razmišljanja digli guzicu s udobnog kauča. I da zapamtim kako svi neprijatelji imaju istu odoru – licemjerje. (…) Da nisam poslušao Klokanov savjet, do sada bih se tri puta ukokao kao i ostali.“
„…da ne tražim ništa, da uživam, ako preživim, u onome što smo krenuli stvarati i za što smo bez razmišljanja digli guzicu s udobnog kauča“, zvuči li vam ovo poznato? Tako i jest. Bez obzira na to što nam nepoznat netko pokušava u javnosti nametnuti priču o tom kako su se hrvatski vojnici „namirili“ i borili samo za dobre mirovine. Sličan, a tipičan, primjer opisuje Marijan Mandić u svom romanu Tranzicija: „Znam, Ante, bili su ovdje iz hrvatske policije i pitali za vas dvojicu. I oni ističu da ste bili članovi Četvrte gardijske brigade HV-a, kao i da ste bili u svim akcijama od Kruševa do Dubrovnika – južno bojište, Golubov kamen, Ivanica, Maslenica 93., Ljeto 95., Oluja 95., Maestral 95., Južni potez 95. – i uvijek prvi. Kako došli tako otišli, niti ste se komu javili, niti ste razdužili oružje, niti ste tražili otpremninu, stan, odličje, ništa.“
I opet si kriv? Sve to Zenga, glavni lik ove priče, ovako rezimira: „I što je na kraju ostalo? Svi nas optužuju da smo zapravo mi jedini krivci što smo nekome promijenili ritam života i njihovih malih, sebičnih zasluga. Mi smo kao ubijali i to nam visi nad glavom, a drugi se skrivaju i niječu da su ikoga povrijedili. Sve sami sveci, jebote. Našli se tek tako na onom mjestu gdje su drugi izginuli.“
Za razliku od hrvatske kinematografije, koja uglavnom (namjerno?) prikazuje i stvara iskrivljenu sliku Domovinskoga rata i ljudi koji su u njem sudjelovali, zadnjih godina u književnosti se pojavljuju vrijedna djela koja o Domovinskom ratu i posljedicama koje je ostavio govore na jedan drugi, pošten, način. Dokaz tomu je i ovaj roman, a i još neobjavljen roman kolege Srećka Marijanovića “Bezimeni”, u kojem on prikazuje i postavlja slična pitanja onima kojima se bavi Mate Ćurić u ovom romanu, pa tako Srećko Marijanović piše: „Na jedno nije računala ni ta niti jedna druga škola ratovanja. Što s posljedicama koje će rat ostaviti u svijesti ljudi? (…) Sve bitne strukture: vojne, bolničke, psihološke, toliko knjiga i pameti, umijeća ratovanja i mudroslovlja filozofa, silnih naukovanja, nisu nikada ponudile odgovor na to jedino bitno pitanje koje se zaobilazilo te samim tim predstavljalo nevažnim. Podrazumijeva se i prešućuje ta sitnica, ono što će doći samo po sebi, iznebuha i naglo, nitko nije mario za tako nešto ili nije želio postaviti takvo pitanje. A ono je glasilo sasvim jednostavno: Kako ubiti čovjeka i što nakon toga?“
Sa sličnim pitanjima se susreće i Zenga, a i svi koji su prošli pakao u ratu: „Ja sam pucao u neprijatelja, kretena, probisvijeta (…) Pucao sam koliko sam morao da ne ubiju oni mene. Mislio sam da sam ih se time riješio, kurac, sada ih imam svaki dan pred očima, u snu, u mislima mi slike jure kao da sam u filmu. Čovječe, ispalo je kao da sam se za njih oženio, a ne s njima ratovao. Eto to ti je rat – oduzimanje života da bi se povjesničari potom nadmudrivali koja je strana pobijedila, ako se više i u to možeš pouzdati!“
Pored ostaloga, sličnost ova dva romana, Zenge i Bezimenih, je i u načinu imenovanja likova, i u jednom i u drugom likovi nemaju imena i prezimena, nego samo nadimke, o tom progovara i Zenga: „Zamisli, oni su sada duhovi, ljudi koji su onda, a da sve bude apsurdnije i danas, morali biti bez imena i prezimena. Izmišljali smo si nadimke kako nas ne bi prepoznali i da tako zaštitimo obitelj koja bi mogla stradati od onih protiv kojih smo se otišli boriti, a oni su još uvijek bili dio stupa društva koji se već klimao, urušavao i opasno prijetio da će mnoge poklopiti… Mnogi od nas umrli su kao Nadimak, a ne Ime, nije li to čudno, moj doktore?“
Mate Ćurić u ovom romanu kroz priču o bivšem borcu Zengi oslikava i širu sliku ratnoga i postratnoga društva, njegove devijacije, sunovrat morala u tzv. pretvorbi, naglom bogaćenju pojedinaca, ali i neodustajanja od moralnih načela kakva zastupa svaki normalan čovjek pa i glavni lik ove priče: „Čuj, Zenga, tebe ne kužim jedan… Ono. Mogao bi birati što hoćeš, tebe čak mole da dođeš na listu, da budeš predsjednik, a ti ih praviš budalama i nećeš se čak ni javiti“, veli radni kolega mu Alex. No, Zenga ne želi ugaziti u to živo blato jer zna kako „je tanak i malen razmak od radnika do ratnika, a na kraju i jedan i drugi ostaju bez posla voljom i dogovorom poslodavaca“ te kako njega i prijatelje mu „Jednako žulja ordenje na reveru kao i geleri u tijelu“. Njega zanima, to hoće i samo to želi – vratiti se u normalu, povezati pokidane niti sa svojom ženom i djecom, sa svojom obitelji i prijateljima, a ne može zbog svojih trauma iz rata i zarobljeništva. Njegova želja je sjediniti se sa ženom koju voli, ne samo u seksualnom činu, jer seksualni čin između dvoje ljudi koje se vole nije samo goli seks, to je nešto puno više od toga, to je davanje i primanje, to je ljubav i više od toga (tako je i bit će tako, bez obzira na to čim nam suvremeni „seksolozi“ punili glavu), ali on se ne usudi učiniti korak prema ostvarenju te želje jer se boji da će s njezine strane osjetiti samilost, a to bi ga ubilo, dok se ona boji pristupiti njemu zbog opake tajne iz vremena kad je bila uvjerena kako je poginuo u ratu, i sretni su i s tim da se on usudi zaspati s prstom u njezinu pupku. Ali ta, naoko, mala gesta je velik korak u ponovnoj gradnji ljubavi.

 

Uza sve ovo, ova priča nije pesimistična niti tako završava i dobro primjećuje pisac pogovora Mirko Čurić: „Unatoč svemu što proživljava glavni junak, unatoč mračnim slikama ratne, ali i suvremene Hrvatske, ovo nije mračna knjiga. Ovo je knjiga optimizma, vjere u čovjeka, vjere u nesebičnost, u prijateljstvo i ponajprije – u ljubav.“ Zenga je uspio obnoviti niti života, no mnogi se, nažalost, nisu uspjeli izboriti sa svojim mukama pa i danas u crnoj kronici i na osmrtnicama često čitamo imena naših prijatelja iz rata.
Sama knjiga je kompozicijski vješto složena, kauzalna veza među događajima često se tek kasnije u tekstu otkrije, autor vješto vodi priču otkrivajući sa svakom novom stranicom neki novi detalj koji upotpunjuje priču, a ono na čem mu posebno treba odati priznanje je to što je znalački ušao u svijest glavnoga lika, u njegove dvoumice, sumnje, kolebanja, kako ga je proveo kroz taj koloplet i izveo ga u slobodu.
Pored Zenge pojavljuje se u priči još nekoliko zanimljivih likova koji su kao i Zenga prošli ratna stradanja i koji se različito nose sa svojim traumama: Tripe koji pokušava naplatiti svoje sudjelovanje u ratu, Ikan koji ispunjenje nalazi tako da pomaže svima kojima može pomoći, Petar koji doživljava strahovito maltretiranje u logoru zato što prkosno odbija skinuti odoru u kojoj je zarobljen i na čijem se rukavu vidi mjesto gdje je bio prišiven znak ZNG, Samohotka koji je u ratu ostao bez obje noge te cijenu svih stvari preračunava u cijenu piva, pa i vrijednost svojih kolica u kojima se kreće: „Ako kolica koštaju toliko i toliko, a pivo neka bude jedna marka, da lakše računamo, pa ti sada vidi koliko je to!“
Ima u ovoj knjizi još nekih zanimljivih detalja, ali ne bi bilo pošteno sve vam ispričati i umanjiti vam užitak čitanja, otkrijte ponešto i sami.

www.tomislavnews.com/Piše: Ivan Baković/Foto uz naslovnicu: Mate Ćurić