Kolumne

Minhenska bojna

898Pregleda

Jedan sam od članova tzv. Minhenske bojne s najduljim stažem. Vrijeme rata, kao i skoro sve dane i noći od 1986. godine, proveo sam u Austriji.

 

Svakoga dana sam na radiju slušao vijesti, raporte o tomu što se događa na bojištu, koji grad je pao, koji je oslobođen. Uvečer sam u vijestima gledao slike iz Bosne, iz Slavonije i iz Dalmacije. Svugdje je visoko gorjelo, ljudi su panično bježali na sve strane, djeca su gadno plakala. Ja sam bio na sigurnom.

Da sam htio mogao sam spremiti svoje kufere, prijaviti se već na Macelju u prvu jedinicu hrvatske vojske i obući uniformu. Zaputiti u Vukovar, u Benkovac, na Kupres, tamo gdje je bilo neudobnije nego u mom dnevnom boravku. Nisam to uradio.

Piše: Blago Vukadin/www.tomislavnews.com

Ponekada bi me zapekla savjest. Čuo bih da je netko od prijatelja ranjen, da je nečiji sin poginuo a nije pošteno ni zinuo na svijet, da je netko napustio svoje selo i zaputio se u nepoznato i tuđe. U takvim momentima bih oprao vlastitu savjest kakvom uplatom, novcem od viška kupio bih sebi duševni mir, a drugima bi od siće bile kupljene stare čizme ili šteka prošvercanih cigareta na kojoj je netko zaradio. Nisam bio jedini.

Živio sam i već desetljećima živim u uređenom društvu, u državi koja ima svojih problemčića, koja je nastala na ruševinama i u kojoj se zbog strahota izniklih u jednoumlju itekako poštuju prava pojedinca. Ima nas ovdje sa svih strana.

Nitko ozbiljan se sekira oko toga jesam li ja Hrvat, je li moj kolega Vijetnamac i zašto Mujo posti za vrijeme Ramazana. Samo budale i besposlice bave se takvim stvarima, ostale zanima jesam li uradio svoj posao, platio svoje račune, zbrinuo svoju djecu. Ima i ovdje populista, onih koji glasno vole a potiho kradu, ali se prepoznaju izdaleka, pa im narod slabo vjeruje. Upadljivo zasmrde svojim parolama.

Uvečer nakon posla pročitam vijesti. Iz Hrvatske, iz Bosne, iz Hercegovine, iz Srbije. Slične su teme, nema puno razlika – ljudi su nezaposleni, krediti su skupi, stanovi su hladni. Političari su uglavnom glasni. Oni znaju kako treba riješiti problem, oni ga i rješavaju već desetljećima, ali osim njih samih i nekoliko rodijaka slabo tko primjećuje plodove njihova truda. Dapače, iz godine u godinu postaje lošije. U zadnje vrijeme opet niču sa svih strana spasitelji i sveznalice, upućuju prstom u krivce, uglavnom u druge.

U ovom našem prozirnom svijetu sve je međutim vidljivo, sve ostavlja nekakve tragove. Tako ponekada uopće ne čitam članke, dovoljan mi je naslov da se prepozna namjera autora, želja da ocrni nekog drugog, nekoga iz krive stranke ili pogrešnog prezimena. U takvim satima čitam komentare vrlih čitatelja. Kad se javi netko tko je pogođen besparicom i brigama, netko tko nema posla ili tko je u ratu nastradao, lako je prepoznati njegove napise. Oni obično nisu ispunjeni mržnjom nego očajem.

Puni mržnje su zato u pravilu komentari pripadnika Minhenske bojne. To su ljudi koji su poput mene vojevali po raznim Bečevima, Minhenima, Oslima i Briselima. Ti vrli rodoljubi žive u multikulturnim društvima. Njihovi radni kolege su Srbi, Bosanci, Hrvati, Japanci, Kinezi i Marsovci. S njima oni u pauzi jedu kebab i picu, pričaju o djeci, pred njima se svađaju sa ženama i uglavnom su sretni da su se sklonili s Balkana i iz ostalih nesigurnih područja. Ali kad se dočepaju politike – nacionalizma kojeg oni tim imenom nazivaju – onda postaju najveći borci, glasno slave pobjede najboljih reprezentacija, ponosno nose šarene zastave u zatvorenim klubovima i nepismeno sročenim mislima truju tuđu djecu.

Truju buduće vojnike za koje bi opet rado navijali iz toploga. Truju Mevludina iz Travnika, Jovicu iz Mrkonjić Grada i Antu iz Ljubuškog. Potpaljuju ih navodeći davne granice, velike države, moćna kraljevstva, slavnu povijest, usađeni ponos i neizmjerno junaštvo. Motiviraju tuđu djecu za kopanje rovova, za neoprane zube i prljave gaće na hemeroidima iznad smrznutih čizama, za strah i za zločin, dok svoje guzice ne miču iz fotelja kupljenih od socijalne pomoći društva u kojem se poštuje pravo svakoga da bude ono što hoće i da se moli onom Bogu kojeg on ili njegovi roditelji za njega izaberu.

Čudni smo mi ljudi. Čudna je Minhenska bojna.

Kao što rekoh sjećam se rata iz slika s televizora u boji, postavljenoga u desnom ćošku moga dnevnog boravka, da nam ne smeta dok večeravamo. Na tom televizoru sam gledao ono što nam je pokazivano, ono sakriveno se ne smije ni vidjeti jer bi možda pokoji junačina završio na smetlištu.Sjetim se očajnog glasa pjesnika i humaniste Siniše Glavaševića, u pet sati na radiju, sve dok se nije na Ovčari zauvijek utišao. Sjetim se i slike bucmastog Kemala iz Sarajeva, osamnaest mjeseci je bio star, kojemu je granata raznijela lijevu nogu. Sjetim se i kraja rata i pogleda jedne uplašene curice koja je na traktoru napuštala svoj zavičaj u Lici dok je na putu u daleku Vojvodinu kao avet zurila u kameru.

Onda pročitam komentare iz tastatura sakrivenih u Austriji, u Njemačkoj, u Švicarskoj ili u Norveškoj. Navijaju svi za svoje. Pljuju svi po tuđem. Svi traže pravdu. Hoće rat. Neće uniformu.

Uniforme bi kao i ranije trebala navući nečija druga djeca, netko čiji život nije vrijedan kao naš. Mi bismo, kao i u prošlom ratu, na bojišnice slali okračale hlače, šuplje čizme i tople pozdrave. Takva je Minhenska bojna.