Tajne, šutnjom prekinute i zabranjene ljubavi su vječne! Ako išta u ovom našem čudesnom i čudnovatom svijetu treba zabraniti, onda je to pojam zabranjena ljubav! Zabraniti treba mržnju, zločine, laži…
(Marina Radoš: Miki, bilo triput u Mostaru (roman). Izdavač: Međunarodni centar Terra-Mostar, str.188
Ilustrator naslovnice: Ivica Jurčević
*********
Ljubav pustite da cvjeta, ma gdje se i između koga god se pojavila! Ništa nova nećemo reći, jer je odavno poznato kako je i u ljubavi, a i inače „zabranjeno voće najslađe“, da zabrane ruše sve prepreke, da su zabrane najjača motivacija.
O jednoj takvoj ljubavi, samonikloj i neočekivanoj, tajnoj i samo zato ni od koga zabranjenoj, Marina Radoš, duvanjska spisateljica, piše u svom romanu prvijencu, kratkog, a poetičnog (Marina je i pjesnikinja!) naslova: MIKI! Uz zagonetni dodatak: bilo triput u Mostaru?!
U prvijencima se autori obično izmotavaju, sve nešto uokolo kole pišu, a gospođica Radoš odmah i žestoko, udara u srce. Od prvog reda do zadnje rečenice! Udara u srce Mikija, kida svoje srce, ali udara i u srce svih žena (možda i muškaraca, ne znam!) koje su bile ili jesu zaljubljene u muškarca u kojega ne bi smjele biti ni po provincijskom običaju ( a Maja, glavna junakinja romana je iz Provincije), ni po patrijarhalnom odgoju, niti po nekim općim, počesto glupim i nerazumljivim, kriterijima , pravilima, nerijetko i zakonima.
Glavna junakinja romana, Maja, studentica je u Mostaru, tek stigla iz Provincije, otrgnula se od roditeljskog i susjedskog nadzora, s jednom velikom, spomenutom tek usporedbe radi, ljubavi iza sebe, ili više njih, iako se doima nategnutom njezina, nekoliko puta ponavljana rečenica :“A bilo je, kažem, u mom životu dobrih muškaraca“, slučajno „nabasa“ u gradskoj knjižnici na zgodnog muškarca. Doduše, i na prvi pogled mnogo starijeg od nje, a na drugi, mnogo šarmantnijeg od većine njezinih vršnjaka!
Fatalni je to muškarac za Maju, fakultetski profesor i poznati književnik koji živi u Beogradu, a koji je djetinjstvo i mladost proveo u Mostaru i kojemu je u Mostaru ostala duša, ostalo djetinjstvo i mladost zbog kojih se vraća u ovaj grad na Neretvi. Ostala mu je još jedna neispunjena želja-skočiti sa Starog mosta, ali službeno, kao natjecatelj. On o tomu mašta, priprema se za to, ali se i zaljubi u Maju, koja mu, po godinama, može biti „dete“, a zove je pače!
A Maja je zaluđena Mikijem, ljubi ga svim srcem, svom svojom mladošću, jer Miki Kolarević je kulturan, školovan, pametan, istodobno nježan i grub, pa je uzima-na milost i nemilost.!
Svakog zadnjeg petka u mjesecu Miki dolazi u Mostar, jednom je bio i gost profesor na Majinom fakultetu, pa uz to što je zgodan, šarmantan, veliki ljubavnik, Maji imponira i njegova poznatost, slava. Maja uz Mikija pokušava raščistiti sa svojim predrasudama ponesenim iz djetinjstava (Svi Srbi su neprijatelji, a Srbi s masnom bradom su i četnici, a Miki ima lijepu, njegovanu bradu!), sa stereotipima kako je samo njezin narod dobar, od Boga izabrani, kako „ ne daj Bože udati se za drugu vjeru-nevjeru!“
I uspijeva joj to, jer za tu strastvenu ljubav ne zna nitko, ni najbolje prijateljice, kamo li roditelji i Provincija. Na snažnim Mikijevim grudima Maja sebi priznaje da je spremna udati se za njega, zapušta fakultet, ne susreće se s prijateljima, a kad Miki nije tu najljepše joj je u osami razmišljati o Mikiju, koji je diže u nebesa i vraća u stvarnost, ali nježno, pažljivo, kao pahuljicu, nosi je na rukama…
A onda nastaje kaos: Maja saznaje da Miki ima dijete, malenu Kseniju, koju čuva baka, Mikijeva majka. Ksenija je začeta u jednoj avanturi, a majka ne mari za nju, ne dolazi i ne posjećuje je. Saznanje da Miki ima dijete i da sada njegovu ljubav mora dijeliti s kćerkom, izluđuje Maju, jer on je SAMO njezin! Dolazi do prvih šutnji, ljutnji, povišenih tonova, a Maja mu saspe u lice da je četnik, da su svi Srbi takvi! Miki joj ne ostaje dužan.
I to je samo jedna mala scena gdje se politika umiješala u ljubav, a politiku su oboje izbjegavali, iako se ona provlači kroz Mikijevu nostalgiju za Mostarom, kroz otimanje stanova, kroz protjerivanje, kroz ne priznavanje lijeve i desne obale, jer poludi na to: „ A koja je onda moja strana, na kojoj sam ja obali“?, vrištat će Miki, koji više ne prepoznaje svoj rodni grad, koji teško uspostavlja kontakt s nekadašnjim prijateljima, ili oni izbjegavaju njega…
Političke nesporazume i ono što Mikiju smeta u Mostaru lako zaglade i ljubav to nadjača, ali kad Maja, ili kako sama kaže, Sotona u njoj, dirne u Mikijevu krv, u njegovu kćerku, kad joj, zaslijepljena ljubomorom, želi napakostiti, tu je početak kraja velike, silne i silovite, a tajne ljubavi. Kad Miki odlazi bez pozdava…
Maja pati, Maja ga zove, vrišti, a Miki se ne javlja, povrijeđen njezinom zločestoćom prema malenoj Kseniji. Maja priznaje sama sebi da ju je Sotona nagovorila na pakost prema nedužnoj djevojčici, ali…izgleda kasno, Miki teško oprašta.
Miki se još jednom vraća u Mostar, želeći skočiti sa Starog mosta. Maja mu je velika podrška, ali uoči skokova, Miki teško nastrada i završava u bolnici. Ne želi nikoga vidjeti, ni sa kime pričati! Uzalud Maja pokušava doprijeti do njegove duše, utješiti ga.
I još jednom, nakon više godina, dolazi u Mostar održati književnu večer, a Maja se potajice nađe u kutu dvorane, da je Miki ne vidi. Na kraju, kad svi napuštaju dvoranu, a Miki je u invalidskim kolicima, Maja dvoji prići mu ili pobjeći?
Cijeli roman je napet, na momente dramatičan, a opet na neki način nježan, tajnovit, a tako svakidašnji, pa i završava na dramatičan, a upitan način:
„Ili sam kukavica koja će mu sada bojažljivo stisnuti ruku, ili sam kukavica koja će okrenuti glavu i pozvati taksi iza ugla.
Ustala sam.
Bilo je to najtežih dvadeset koraka u mome životu“, završava Maja svoju priču o odrastanju, ljubavi, predrasudama, Mostaru, Provinciji…ali se priča, roman, ovdje ne bi smjeli završiti, kraj naprosto vapi za novim početkom, za novim životom Majine i Mikijeve ljubavi.
Roman se čita odjednom, zalegne se pet šest sati i uživa čitajući. I ne traži pročitavanje, ni studiranje, ni dvaput čitanje, jer se pri prvom čitanju upije, u vene ureže svaka rečenica, svaka scena iz romana…Za muškarce ne znam, ali sam sigurna da bih mogla na prste jedne ruke nabrojiti žene koje u svom životu nisu imale, ili nemaju, svog „Mikija“, ili stvarnog ili zamišljenog, dakle tajnu ili zabranjenu ljubav! Možda ne žestoku kao između Maje i Mikija, ali sigurno onu koja se pamti, koja je šutnjom prekinuta, velom tajne prekrivena i zato – VJEČNA!
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
NAPOMENA: Knjiga se može nabaviti u PC Baković i Cvjećarni Mija u Tomislavgradu, pa požurite!
