KATICA:Nisam luda, dragi moj Viktore, samo razgovaram s tvojom slikom vjerujući da me čuješ, da ćeš se vratiti, da ćeš me naći pokraj naše rijeke…
Bojažljivo sam otvarala avionsku pošiljku iz Kanade. Imala sam tamo mnogo rodbine i prijatelja, ali mi godinama nisu pisali. Ponekad bismo se čuli telefonom, a u posljednje vrijeme znali smo izmijeniti e-mail poruke. Pisma smo odavno smatrali zastarjelim načinom komuniciranja.
Vadim iz omotnice knjigu ljubičastih okvira i novine. Sve na engleskom koji sam učila u gimnaziji. Od tada je prošlo dvadesetak godina i bez rječnika teško bih prevela i običnu rečenicu. Na knjizi velikim slovima piše” Kety”, a iznad tih slova nazire se portret mlade žene. Odnekud meni poznate, pa i crtež sam već negdje vidjela?
Bože, pa to sam ja iz gimnazijskih dana, a taj portret nacrtao je Viktor! Pjesnik i slikar, umjetnik, moja velika , prva, davna ljubav. Samo me je on zvao Kety, a za sve ostale bila sam Kata, Katica. “Ti si moja božica, moja muza i imam ti pravo dati posebno ime” govorio je u trenucima nadahnuća Viktor, čije ime sada čitam na naslovnici knjige “Kety”.
Privijam knjigu na grudi, a pogled mi zastaje na časopisu sa slikom čovjeka zaraslog u bradu. “Razgovor s dobitnikom velike pjesničke nagrade”, piše na engleskom preko slike, što prevodim bez teškoće. Oh, dragi moj Viktore! Uzdišem dok promatram sliku. Te plave oči boje naše rijeke, kosa u kovrčama, kroz crnu dugu bradu probija pokoja srebrna vlas. Ne poznajem Viktora s bradom, ali te oči nikada ne bih mogla zaboraviti. Dragi moj golobradi dječak. Zar me doista nije uspio zaboraviti! Sreća i nesreća moja!
Tonem polako u sjećanje dok otvaram prvu stranicu knjige. Posveta “Mojoj prvoj i jedinoj ljubavi” ispisana je rukopisom. Okrećem stranicu. “Pokraj rijeke”, prva je pjesma. Na engleskom. Ne treba mi prijevod. Znam je napamet. Znam kada i kako je napisana.
Običan školski izlet na obale rijeke nedaleko od našega grada. Gimnazijalci i profesori. Dok ostali igraju, vrište, pjevaju, udaljavam se uz rijeku prema izvoru u šumovitom brdašcu. Opsjednuta romantikom, tišinom u kojoj se čuo samo žubor bistre planinske rijeke, opijena ljepotom, sjedam na obalu. Prepuštam se maštanju. Sedamnaest mi je godina, a još nisam osjetila ljubav. Zašto se kao moje kolegice nisam mogla zaljubiti na prvi pogled, ni na drugi, ni na…Mogu li uopće voljeti i hoće li se ikada pojaviti moj princ na bijelom konju? Imam mnogo udvarača, onih starijih, studenata, ali i maturanata. Svi su mi nekako grubi, neotesani, jer u romanima koje sam gutala, muškarci su bili nježni, lijepi, slatkorječivi…
-Jesi li ikada pomislila da s tobom nešto nije u redu? Idealnoga, tog tvoga princa iz romana, nikada nećeš dočekati, takav ne postoji- govorila je moja prijateljica Paula, koja je već imala nekoliko ljubavi, onih od mjesec, dva. Svaki put rekla bi da je to onaj pravi, da se smrtno zaljubila i da će se ubiti ako se posvađaju, ako je ostavi. Njezin zanos trajao bi dok ne bi srela drugog, zgodnijeg, pametnijeg, nježnijeg, kako bi ona redala kvalitetu novog dečka. Niti je za onim prošlim žalila, nije patila, niti pomišljala ubiti se zbog njega. “Volim prvog dok drugi ne dođe…” bio je njezin ljubavni moto.
-Paula, kada bih se ja smrtno zaljubila, kako ti izjavljuješ za svaku novu ljubav, onda bih se doista zbog prekinute ljubavi bila spremna ubiti ili barem godinama bolovati, patiti- mudrovala sam ja, a ona se i dalje zaljubljivala i dušila me svojim ljubavnim avanturama.
Osjetila sam dlanove na očima. Paula?
-Imaš pravo triput pogađati- začula sam dječački glas, a prsti na mojim očima počeli su podrhtavati i postajati vlažni.
Glas koji sam čula nisam mogla pripisati ni jednom od svojih kolega. Odgurnula sam dlanove s očiju. Preda mnom je stajao dječak, mlađi od mene. Znala sam da je iz prvog razreda, svi su ga zvali Viki. Nikada ničim nije privukao moju pozornost. Balavac.
-Ostani tako zamišljena i lijepa. Upravo tražim motiv za sliku. Želim te nacrtati, olovka i blok su tu. Budi moj model, kaže li se tako?- zbunjeno je govorio Viki.
-Makni se, pusti me da uživam u ovoj tišini, u ovoj ljepotu, u ovom trenutku. Želim biti sama!- obrecnula sam se na Vikija i odmah požalila.
Pocrvenio je, sagnuo glavu, a blok i olovka gotovo su mu ispali iz ruke.
-Kakav si ti muškarac kad se uplašiš ženske vike. Hajde, crtaj, ali šuti! Nemoj me ništa pitati, nemoj ništa pričati! Ako mi se slika svidi, možda dobiješ nagradu- s visoka sam govorila Viktoru, zagonetno se smiješeći. Gledala sam ga u oči. Plave, bademaste, duboke. Njegova zbunjenost i neodlučnost vapile su za zaštitom, za ohrabrenjem. Zašto ne!?
Sjeo je nedaleko od mene i počeo šarati po papiru. Katkad bih ga pogledala, pogledi bi nam se sreli, i svaki bi put on prvi oborio pogled. Osjećala sam da me nešto privlači tom dječaku mimo moje želje. Mogla bih se poigrat s njime? Nije uopće moj tip. Kad god sam zamišljala svog idealnog dečka, on je bio stariji od mene, pametniji, iskusniji, netko tko će me imati čemu podučiti i voditi me. A Viki sve to nije bio, ta imao je, valjda, tek petnaestak godina. No, bio je lijep, simpatičan, oči su mu imale boju rijeke pored koje smo sjedili. Crna , kovrčava kosa padala mu je po ramenima. Ispod oka gledam mu u duge , njegovane ruke, u prste koji vješto barataju olovkom. Zanimalo me kako on mene vidi, kakvu će me nacrtati.
Sjeo je pored mene i pružio mi papir s mojim portretom. Mlada, zanesena, zamišljena. Svidio mi se i portret, ali i Viktor. U trenutku, na neki čudan način, mojim tijelom je prošla nekakva slast, nešto kao kad prvi komadić čokolade osjetite na nepcu. Spustio je svoju ruku na moju podlakticu. Počela sam drhtati, preplavila me toplina, do tada nepoznat osjećaj. Očekivala sam da mi daruje crtež, a on je očekivao nagradu. Poljubac za sliku, ni manje ni više!
-Viktore, još si dijete. Nije to za tebe, pokvarit će te- govorila sam glasno, ali taj glas je podrhtavao, riječi su teško prelazile preko usana, zbunjenost me iznenadila i stopila se u jedan neodređen osjećaj, želja za nadmoći pretvarala se u nemoć. Nemoć da se oduprem Viktorovom stisku oko struka.
-Nisi puno starija, a od nekoga moram učiti- šaputao je Viki, a njegove bademaste , užarene oči gledale su me molećivo. Usnama je nježno dotakao moju bradu, a zatim ih spustio na moje poluotvorene usne.
Prepustila sam se igri, ali Viki se nije igrao. Počeo me ljubiti strastveno, muški, kao u filmovima ili romanima. Bio je to moj prvi poljubac, a vjerojatno i njegov. Bilo je lijepo, nježno, romantično, baš onako kako sam dugo priželjkivala, kako sam maštala.
Dok na engleskom čitam pjesmu “Pokraj rijeke”, nakon dvadeset godina još osjećam slast tog prvog poljupca, a ista toplina, nakon dugo vremena, razlijeva se mojim tijelom. O Viktore, radosti i tugo moja!
Dvije prekrasne, najljepše godine života , dvije godine gimnazijske ljubavi s Viktorom , prošle su brže nego što smo željeli. Iako nismo imali razloga za to, voljeli smo se tajno. Nitko od naših kolega i prijatelja nije posumnjao da ima nešto između nas dvoje. Kakve smo sve vratolomije izvodili sastajući se tajno po šumarcima, uz rijeku, iskradali se iz kuća u gluho doba noći, u rano jutro, ljubili se u prljavim školskim zahodima, zatvarali se u prazne školske kabinete, a žestoko se pred drugima svađali. Viki me često povlačio za kike, ljutila sam se na njega, ogovarala ga pred prijateljicama, a on mene pred kolegama zvao kravom, glupačom, seljankom, ali…Znali smo svoju tajnu i znali smo je čuvati. Ljubili smo se do besvijesti. Ja sam pisala i njemu poklanjala svoje stihove, on meni stihove i crteže. Bio je pjesnik i slikar, umjetnik i to samo moj . U svemu smo se razumjeli, o budućnosti nismo razmišljali, uživali smo u svakom trenutku skrivenom od tuđih očiju i bili uvjereni da nema sile koja bi nas mogla razdvojiti.
Dvije godine brzo su prošle. Radi školovanja otputovala sam u veliki grad, a moj Viktor , moja ljubav, moj dječak, ostao je u našem gradu. Rastanak je bio bolan, to više što za našu ljubav nitko nije znao, pa smo se i opraštali skrivećki.
I sada, dok gledam Viktorovu sliku, vidim ga kako mi, stojeći podalje od autobusa, zamagljenih očiju maše rukom, svojim dugim prstima. A veliki grad, tek probuđenoj ženi u meni, pružao je velike mogućnosti i slobodu ničim ograničenu: ni roditeljskom pratnjom, ni pogledima susjeda, ni znatiželjom prijateljica.
Studentski dom bio je idealno mjesto za upoznavanje novih prijatelja, novog načina života, mladenačke razuzdanosti kojoj rijetki odole. Nažalost, ni ja nisam odoljela svim tim iskušenjima. Voljela sam Viktora, ali on je bio daleko, a neiživljena i tek razbuktala mladost, vatra u meni, tražila je potpalu.
Vinko je bio stariji od mene, dugogodišnji student svega i svačega, ali boemska, pjesnička duša, čijem udvaranju nisam mogla odoljeti. Nije to bila ljubav kakvu sam osjećala prema Viktoru, bila je to čisto fizička, tjelesna požuda. Vinko je bio umjetnik u tomu. Sve ono što Viktor i ja nismo znali, što se nismo usudili probati, u čemu nismo znali uživati, otkrio mi je Vinko. Oh, kako je poznavao moje tijelo, kako me znao izluđivati! Samo, srce je tražilo Viktora. Dok me Vinko ljubio, zamišljala sam da to čini moj dječak Viki, a on je bio daleko.
Iscrpljena, poslije ludih noći s Vinkom, čitala bih nježna Viktorova pisma. Prepuna nevine, čiste ljubavi i želje za susretom. Ma koliko mi značio, susret sam odgađala, rastrgana između tjelesne požude i nevine ljubavi.
No dogodilo se ono što se događa vjerojatno svim djevojkama koje se nađu u vrtlogu strasti, kad tijelo ne sluša razum, kad se ne razmišlja o posljedicama razuzdana života.
Bližili su se Božićni blagdani i spremala sam se kući. Na samu pomisao kako ću se ponovo naći u Viktorovu zagrljaju, obuzimala me toplina. Znala sam da ovaj put nećemo ostati samo na zagrljaju, da ću Viktoru prenijeti iskustvo stečeno u velikom gradu. Mislila sam da neće ništa pitati, bit će dovoljno da smo zajedno i da ga volim.
U autobusu je bila velika gužva, jedva sam uspjela naći mjesto na zadnjem sjedalu. Vožnju sam uvijek dobro podnosila, ali ovaj put bila mi je muka. Povraćala sam i imala sam dojam kako ću kolabirati. Putovala sam cijelu noć, a Viktor me dočekao u našem gradu. Sreća u njegovim očima, njegov čvrst zagrljaj i dragi kraj vratili su mi snagu, ali ne i hrabrost da bez stida u očima pogledam Viktora. Sramila sam se same sebe, no on od sreće ništa nije primijetio. Dopratio me do kuće uz dogovor da se sastanemo navečer.
Spavala sam cijeli dan, ali sam se i uvečer bijedno osjećala. Nemoćno, bezvoljno. Roditelji su to pripisivali umoru i opijenošću čistim planinskim zrakom, a ja strahu da se suočim s Viktorom.
Prohladna zimska večer, ali bez snijega. Viktor skida svoju kožnu jaknu na obalu naše rijeke koja žubori divlje, hučeći. Sjedamo i prepuštam se Viktorovu milovanju, poljupcima. Ruka mu drhti dok je uvlači u moja njedra. Hrabrim ga otkopčavajući njegove hlače. Zažaren pogled kao da je pitao dokle smije ići. Do kraja i što hrabrije, mislim, i to mu pokazujem svojim razuzdanim poljupcima i pokretima. Snebiva se, a zatim divlje navaljuje na mene. Čarobna igra podavanja i uzimanja traje dugo, bez riječi, samo uz uzdahe i drhtanja. Hladno je, a naša tijela su oznojena. Ta prekrasna zimska noć, ljubav bez svjedoka, bez granica…
Tjedan dana provedenih obasipana Viktorovom pažnjom, ljubavlju, poljupcima, prošao mi je kao u snu. Priznala sam da je on moja ljubav, sreća, budućnost, a i on se meni kleo na vječnu ljubav.
U autobusu na putu u Zagreb ponovno ista nelagoda, povraćanje, ali i čvrsta odluka da Vinka više ne želim vidjeti. Poslije Viktora nitko nije vrijedan da me dotakne .
Iz dubokog sna u mojoj studentskoj sobi probudio me Vinkov žestoki poljubac. Skočila sam kao od ugriza poskoka.
– Vinko, da mi se nikada više nisi približio! Izlazi iz sobe! – histerično sam vikala, a on me blijedo gledao.
– Što ti je, Katice, jesi li ružno sanjala? Daj se smiri – govorio je Vinko pokušavajući svoje ruke staviti na moja ramena.
– Sanjala sam divan san u kojem nisi bio ti i ne želim te vidjeti! – vikala sam, a on je bez riječi izašao iz sobe.
Više nisam mogla zaspati niti u san dozvati Viktora. Nisam se mogla prepustiti ni maštanju, jer sam bila opterećena mišlju da se sa mnom, s mojim tijelom, događa nešto neobično. “Ponašaš se kao trudna žena, nešto si mi sumnjiva “, prisjetila sam se riječi svoje cimerice koje su me natjerale na razmišljanje.
Što ako doista jesam, a Viktor, moja ljubav, nema udjela u tome? Jutarnje mučnine, ako su one znak trudnoće, osjećala sam i prije odlaska kući. Kako nisam pomislila da bi to moglo biti od trudnoće? Uzela sam kalendar, zbrajala dane, noći provedene s Vinkom i puna zebnje bivala sve sigurnija da sam trudna. Uhvatila me panika: što učiniti? Roditi? Nisam spremna za to. Reći sve Vinku, poniziti se nakon što sam ga istjerala iz sobe? Zavarati Viktora i udati se za njega? Bio je to grijeh.
– Gospođo Katice, test je pozitivan, trudni ste – prekinula je moje sumnje sestra u domu zdravlja.
Drugo nisam ni očekivala, no ipak me to zateklo. Voljela sam djecu, maštala sam kako ću ih imati mnogo, a sada? Znala sam da je otac moga djeteta Vinko, da je ta veza bila bez veze, da u njoj nije bilo ljubavi. Ipak sam željela roditi to dijete. Imam li pravo to zatajiti Vinku, dijete lišiti oca? Bila bi to nepravda. Bože, kako su teški bili ti dani!
Nazvala sam Vinka, a on je odmah došao.
– Bio sam siguran da ne možeš bez mene, samo sam se pitao koliko ćeš izdržati. Deset dana, više nego sam očekivao – pobjednički je počeo držati govor, a ja sam, pogleda uprtog u vrhove njegovih cipela, šutjela.
Obuhvatio mi je glavu rukama i pogledao me u oči.
– Vinko, trudna sam. Dijete je i tvoje, ali ni na što te ne obvezujem, samo da znaš – govorila sam tiho, riječi su teško prelazile usne.
Pogledao me zbunjeno, a potom mi jače stisnuo obraze. Osjetila sam bol.
– Ne padam na tu foru, Katice. Po tome bih u ovome domu imao puno svoje djece. Znam što radim, do sada mi se to nije dogodilo. Kako baš s tobom?! – počeo je vikati.
Istrgnula sam se iz njegovih ruku, naslonila glavu na jastuk i zaplakala.
– Dobro, nije to tragedija. Ne mora se svako začeto dijete roditi. Ne plači, daj da ozbiljno popričamo. Spreman sam ti pomoći, iako sam siguran da se to mene ne tiče – sada već tiše govorio je Vinko.
– Ja ću dijete roditi, a ti radi što hoćeš. Htjela sam samo da znaš!
– Ti to ozbiljno? A tko će ga hraniti, od čega ćeš ti živjeti, što će ti reći roditelji, kako misliš studirati? Ponavljam, spreman sam ti pomoći, ali nisam spreman biti otac. I ti si još mlada, a dijete je velika obveza. Razmisli, pa me nazovi – kazao je Vinko i izašao iz sobe.
Da je bar Viktor bio blizu. A što bih mu rekla? Dragi moj Viktore, volim te, ali nisam dostojna tvoje ljubavi. Izgubit ću te, znam, ali ćeš vječno ostati moj dragi dječak.
Dani su prolazili, a ja sam bolovala svoju ljubav prema Viktoru. Nisam mu pisala, a njegova su pisma stizala. Vinka nisam zvala, jer sam odlučila: rodit ću i biti sigurna da ću imati nekoga tko će me voljeti.
– Što si odlučila? Zašto me ne zoveš? Pa i ja sam čovjek, nisam drvo – salijetao me Vinko. – Želim znati što ćeš učiniti. Ako ti nešto znači, nemam ništa protiv toga da se vjenčamo, pa koliko izdržimo. Mislim da bih te mogao zavoljeti, jer nisi ti loša djevojka. Znaš, s tobom mi je bilo lijepo ova tri mjeseca. Nisam želio priznati da je to ljubav, pa ipak, nije mi svejedno. Oprosti ako sam te uvrijedio, znam da je dijete moje i ne želim ga se odreći – ispričavao se. – No ja nisam naučio na vjernost, imao sam mnogo žena. Možda se smirim uz tebe i dijete, ali od čega ćemo živjeti? Možda bih mogao nešto početi raditi. A tvoji roditelji, imaš li ih uopće? Bože, kako malo znamo jedno o drugome. Samo se naša tijela dobro poznaju, kao da nismo bili ljudi, nego razuzdane životinje.
– Ne gledaj me tako. Hajde, popričajmo kao ozbiljni i , recimo, zaljubljeni ljudi. Reci nešto, Katice, reci da me voliš i da bi mogla živjeti sa mnom. Reci da bi me mogla voljeti ovakvog kakav jesam. Lijen i neodgovoran, ali priznaj, znam voljeti i ima nešto u meni – sipao je Vinko riječi koje su bile melem.
Nisam ga poznavala takvog. Gledala sam ga nakon tih riječi drugim očima. Zašto ne bih mogla živjeti s njim? Izbjegla bih skandal, a možda i usrećila roditelje, jer imali su samo mene i radovali bi se unuku. A što ako Vinko ne mogne živjeti sa mnom, što ako mu jedna žena ne bude dovoljno? Hoću li to moći podnijeti? A Viktor , moram li ga zaboraviti, hoću li ga uspjeti živoga pokopati? Da, sve ću to moći!
-Vinko, ne prisiljavam te ni na što, ali želim se udati za tebe, i zbog našeg djeteta, a mogla bih te i zavoljeti. Je li ovo među nama bila ljubav i do kada će trajati, o tomu sada ne želim razmišljati. No, ako budemo živjeli zajedno neću te moći dijeliti s drugim ženama. Ako nećeš biti samo moj, bolje da se ne vežemo? Hoćeš li se moći odreći dosadašnjeg života, možeš li zaboraviti sve svoje djevojke, hoćeš li voljeti samo mene?-redala sam pitanja.
Vinko mi je rukom zatvorio usta.
-Kakva su to pitanja, kakve zakletve, nismo pred oltarom. Previše si se zanijela. Oženit ću se s tobom, mada to nisam planirao. Možda me dijete doista promijeni, no teško mi je sada obećavati , zaklinjati se, možda se i smirim uz tebe. Ako ne, nećemo biti prvi, a ni posljednji, koji će se rastati. Želim da uspijemo- kao da sklapamo neki posao govorio je Vinko. Tako je i bilo. Vjenčali smo se i izdržali u braku dvije godine.
Viktore, čini mi se sada, dok gledam tvoju sliku i te drage oči, da sam uzalud pokušavala zaboraviti te, istisnuti te iz svoga srca. Osjećao je to i Vinko, iako mu nikada nisam priznala da postoji još netko, jer, kako bih mu rekla tko je i gdje se nalazi? Evo, sada drhtim pred tvojom slikom, pred tvojim pjesmama. Ispovijedam ti se kao da si tu, kao da slušaš. Sada imam i tvoju adresu, a koliko sam puta u ovih dvadeset godina željela potražiti te, kleknuti preda te i zamoliti oprost.
Hoću li doživjeti da ti ispričam zašto sam te morala ostaviti, zašto sam ti zabranila zvati me, tražiti me, voljeti me? Nisam bila dostojna tvoje ljubavi. Zavela sam te, prevarila, odbacila. Hoćeš li povjerovati da sam te voljela kao što volim svoju Viktoriju, koja i ne sluti zašto je dobila to ime? To ne zna ni njezin otac, koji je obožava i misli da je ona uistinu pobjednica, za razliku od njega i mene koji smo gubitnici. Nakon Vinka nikada nisam pomislila vidjeti se s drugim muškarcem, mislila sam samo na tebe i živjela od uspomena. U trenucima malodušja, sjećanje na tebe i na našu ljubav davalo mi je snagu. Vjeruj, Viktore, ja osim kćerke, nemam druge drage osobe, stvarne, koja bi me saslušala, kojoj bih se povjerila. Ali, grije me vatra prve ljubavi, uspomena duboku u srcu zakopana, za koju nitko ne zna, a sve do danas mislila sam da si me i ti zaboravio. Ova knjiga daje mi nadu da još misliš na mene, da u tebi živi plamen prve ljubavi. Dok čitam tvoje pjesme, tijelo mi drhti, a u srcu osjećam fizičku bol. Kao da vrh mača dotiče srce moga srca, prebire po njegovim komorama, uvlači se u vene, mili kapilarama. Hvala ti, dragi moj Viki, za ovu dragocjenu pošiljku, za knjigu, za sliku, za pjesme samo meni spjevane!
Ljubim te, dragi moj dječače, ljubavlju koju samo tvoja pjesnička duša može razumjeti, ljubim te prekinutom ljubavlju koja je, sada to znam, vječna. Knjiga je mokra od suza. Stavljam je na vrele grudi da se suši. Osjećaš li toplinu moga tijela? Nisam luda, dragi moj Viktore, samo razgovaram s tvojom slikom vjerujući da me čuješ, da ćeš se vratiti, da ćeš me naći pokraj naše rijeke, i da me nikada više nećeš izgubiti! Pišem ti kratku poruku na razglednici:”Tako te trebam. Pobjedi daljine i dođi. Čekam te!”
Nastavak iduće nedjelje: Viktorova ispovijest
www.tomislavnews.com /Ljuba Đikić
