Znaš li ti, draga moja Kety, da je tvoj dječak, tvoj maturant, kada si ga ostavila, kada si se od njega skrila, počeo piti. Konjak! Opijati se, pušiti, a na maturalnoj zabavi na koju su moji prijatelji doveli svoje djevojke, ja sam bio sam!
Ako ste propustili Ketynu ispovijest, objavljenu prošle nedjelje, što je prvi dio ove ispovijesti, možete je pročitati na ovom linku:
Najdraža moja Kety, jedina ljubavi moja! Toliko sam sretan da pomišljam kako doista letim u nebo, u nebesa, ali zvuk avionskog motora i putnici oko mene vrate me u stvarnost koja je ljepša od najljepšeg sna. Vrijeme mi u zrakoplovu prolazi sporo, zato ti pišem ovo pismo. Ne želim ti pričati kako sam proživio ovih dvadeset godina bez tebe, ne želim da na to gubimo vrijeme kada se sretnemo. Pišem samo da jednoga dana možeš sjesti i pročitati.
Kad je tvoja razglednica, s kratkom porukom da dođem i da me čekaš, stigla do mene, preplavila me beskrajna sreća, ocean topline. Bio je to najvrjedniji papir koji sam ikada imao u ruci. Sve planirane obveze za mene su prestale postojati. Sjeo sam u zrakoplov i sada preko oceana letim k tebi, u tvoj zagrljaj za kojim čeznem već dva desetljeća.
Odbacila si me, draga moja Kety, ostavila bez objašnjenja. Ali, nikada te nisam osudio, nikada mrzio, nikada prokleo. Bio sam siguran da je neka viša sila na to utjecala. Sila ili sudbina? Poželjela se poigrati našom ljubavi, biti okrutna, izložiti nas kušnji, patnji. Sada se ipak umilostivila, jer će nas ponovno spojiti. Zauvijek. Sve što te želim pitati, sve što ti hoću prigovoriti, napisat ću u ovom pismu. Ne očekujem odgovor ni na jedno pitanje , osim na ovo: je li Viktorija moja kćerka?
Bez obzira na odgovor, ja ću je zavoljeti, kao tebe što sam zavolio i volim.
One zime, prije dvadeset godina, kada si mi napisala da se udaješ za nekakvog Vinka, bio sam izgubljen čovjek. Nisam želio povjerovati u to, želio sam da mi lažeš, da je to tvoje neslana šala. Pa bilo je prošlo tek desetak dana od Božićnih blagdana koje smo proveli zajedno. Sjećaš se, pet nezaboravnih dana i noći u našem gradu. Zašto sam te pustio da odeš u velegrad, kada bez tebe nisam mogao disati, nisam mogao živjeti. Bila si moj život tada, poslije i sada.
Kada sam dobio to tvoje pismo, sjeo sam u prvi autobus za Zagreb. Nisam te pronašao u Studentskom domu, na tvojoj adresi. Tvoje prijateljice su mi rekle da si odselila s nekakvim tipom i da ne znaju gdje živiš. Ni riječi više, unatoč mojoj molbi. Tumarao sam prohladnim i klizavim zagrebačkim ulicama, a moju tugu, moju bol, mogao je osjetiti svatko tko se našao u mojoj blizini. No, nitko nije obraćao pozornost na jednoj izgubljenog sedamnaestogodišnjaka, tvoga dječaka kojega si zaludila i ostavila . Ne shvaćaj ovo kao osudu, samo da znaš što sam sve proživio, koliko sam patio od našeg rastanka. Evo, nije muški, ali priznajem da sam, vraćajući se u naš grad, gorko plakao. Moj život više nije imao smisla, a bio sam tek na njegovom početku. Donio sam odluku: otići ću na našu rijeku, još jednom poljubiti mjesto našeg prvog susreta, prvog poljupca, mjesto gdje si mi se nedavno podala, gdje si pred mojom ustreptalom mladošću rasprostrla svoje prekrasno tijelo, sve to još jednom vidjeti i ništa više ne vidjeti, nestati u dubini naše rijeke.!
Stigao sam na njezine obale, slušao žubor kao posmrtnu pjesmu. Na trenutke je šuma zamirisala na tebe, ogoljele grane šuštale su kao tvoja kosa, a rijeka se prostrla mameći me, baš kao ti, u svoj zagrljaj. Činilo mi se da gubim razum, da me zahvaća ludilo, a tada sam kroz zamagljene oči vidio neku ljudsku priliku koja mi se približavala.
-Viktore, što radiš u rano jutro , na ovoj hladnoći uz rijeku? Spavaš li ili si se zaledio, čuješ li me!?- tresao me za ramena moj susjed ribar.
Gledao sam u njega kao u priviđenje, a u glavi mi je nastao kaos. Što mu reći i kako, kad usta nisam mogao otvoriti.
-Viktore, tražimo te cijelu noć, kamo si jučer nestao? Nigdje te nije bilo! Roditelji su ti poludjeli od brige. I policija te traži. Hajde, trgni se, pođi sa mnom kući!-zapovjednim glasom govorio je susjed.
Uhvatio me ispod pazuha, noge su mi otkazale poslušnost. Teške kao olovo, nisu se dale odvojiti od zemlje, od naše obale, a pogled je tražio korito rijeke. Mrzio sam tada susjeda, roditelje, prijatelje, cijeli svijet, ali-ne i tebe! Samo sam za tebe osjećao ljubav, ne znam zašto. Pomisao da čujem tvoje korake kroz šumu razbistrila mi je pogled i samo sam želio biti sam i odlučiti o svom životu. Odlučiti se za smrt, jer život bez tebi bio bi gori od smrti. Na sreću, susjed me nije puštao. Danas tako kažem, a godinama sam bio ljut na njega što me odvukao s naše rijeke, što me prisilio da živim.
Kada sam se odmrznuo, kada sam se u toplom krevetu otrijeznio, probudio iz bunila, nisam više mislio na dno rijeke. Mislio sam kako ćeš se ti jednoga dana vratiti na našu obalu, kako ćeš me čekati, kako ću ti potrčati u zagrljaj. Mislio sam da će to biti uskoro, dok još budem tvoj dječak. Jesu, godine su prolazile, ali mene je ta nada, vjera u tvoju, u našu ljubav držala. Ovo ti pišem u avionu, na računalu, i zato nećeš otkriti moje uzbuđenje, drhtanje ruku dok pišem. To nije promaklo stjuardesi.
-Gospodine, ruke Vam drhte, nekako ste uznemireni, je li vam dobro? Bojite li se leta, hoćete li nešto za smirenje?-obratila mi se ljubaznim glasom domaćica.
-Dobro mi je, hvala! Nije me strah, ali ako može, molio bih jedan konjak-pokušao sam biti smiren, ali me treperenje glasnih žica odavalo. Kada bi ta draga djevojka znala što se zbiva u mojoj duši.
A znaš li ti, draga moja Kety, da je tvoj dječak, tvoj maturant, kada si ga ostavila, kada si se od njega skrila, počeo piti. Konjak! Opijati se, pušiti, a na maturalnoj zabavi na koju su moji prijatelji doveli svoje djevojke, ja sam bio sam. Bio i samo pio! Svoju tugu, svoju bol utapao sam u alkoholu, a nikomu se nisam mogao povjeriti, ni roditeljima , ni prijateljima. Tko bi mi povjerovao, za našu ljubav nitko i nije znao. Pa kada s prijateljima nisam dijelio radost i sreću prve ljubavi, nisam imao pravo tražiti da oni sa mnom dijele moje razočaranje, moju bol. Vrijeme mi je sporo prolazilo. Nestrpljivo sam čekao kada ću završiti gimnaziju i otići na studij u Zagreb, nadajući se kako te tamo moram sresti. Do mene je došla priča kako si se doista udala, da si rodila kćerku koja se zove Viktorija. Kada si rodila i zašto si je nazvala Viktorija, to pitanje me stalno progonilo , ali i pričinjavalo mi neku tihu radost, neku skrivenu nadu. Zašto nisi dolazila u naš grad, jesi li se plašila susreta sa mnom, istine? No, ništa sada nije važno, osim tebe i Viktorije, ma tko joj bio otac!
Znaš da sam volio slikarstvo, pa sam se bez problema upisao na Akademiju. Živio sam neuredno, oblačio se nemarno, nisam se brijao ni šišao, a kolege su to pripisivale mojoj umjetničkoj duši, boemštini. Ja sam često, u samoći studentske sobe, pisao pjesme tebi posvećene, pisao priče i pisma koja ti nikada nisam poslao. Nikada ih nećeš ni pročitati jer sam ih spalio, ali sam pjesme i priče čuvao. Pisanje mi je, začudo, mnogo lakše išlo od slikanja, kist me umarao, a crne, tamne boje bile su moja opsesija. Riječima sam se znao i razigrati, ali bojama nikako. Kolege su me prozvale “Mračni”, a meni to nije smetalo. Taj nadimak mi je čak i odgovarao, jer je osmjeh rijetko prelazio preko mojih usana.
Godinu dana živjeli smo u istog gradu, a da te nisam mogao pronaći, da te nikada nisam ni slučajno sreo. Događalo mi se da pratim neku ženu jer me podsjećala na tebe, a kad bi se okrenula, shvatio bih da si ti samo u mojoj mašti, u mojim sanjama i da te tražim u mnogim ženama. Tada bih proklinjao, pa molio sudbinu, molio Boga, molio sve svece da se sretnemo, da te mogu vidjeti samo na minut-dva. Sudbina mi nije bila sklona, poigravala se sa mnom, s nama.
Nakon prve godine studija s dvojicom kolega otputovao sam u Pariz, zanesen pričom da se veliki slikar može postati samo u Prizu, da je taj grad stvoren za umjetnike, za slikare , za boeme. Tri mjeseca smo, uistinu, živjeli kao klošari, doslovce na ulicama. Nismo bili bez novca, ali smo mladi i ludi htjeli osjetiti beskućnički život grada na Sieni. Znaš, ta je rijeka mnogo veća od naše, ali mnogo mirnija. Ne huči i ne čuje se žuborenje. Šetao sam, a nekada i spavao na njezinim obalama, ali nikada nisam osjetio onu ljepotu, onu zanesenost kao pokraj naše rijeke. Nikad nisam vidio njezino dno, uvijek je bila mutna i prljava, ili se meni tako činilo. O da, neću ti ni to prešutjeti, u mom životu bilo je mnogo žena, i u Parizu, a i poslije. No, niti jedna nije vrijedna spomena, ni jedna nije doprla do moga srca, niti ostavila trag u njemu. Moje srce je bilo ranjeno, zarobljeno, a lijek za njega i ključeve imala je samo jedna žena, žena koju nisam mogao pronaći, ali ni zaboraviti. Ta žena bila je moja muza, moje nadahnuće i što je vrijeme brže prolazilo moja čežnja za njom bila je jača. Trebam li reći da si to bila ti, draga moja Kety.
Gledam kroz prozor zrakoplova plavo prostranstvo oceana ispod mene i sivo plavo prostranstvo iznad mene. Gdje li si sada ti? Zašto ti nisam javio da dolazim? Iz straha da mi ne pobjegneš! Prošao sam svijet, iskusio život, postao sam i poznat i bogat, ali sam ostao najveći siromah na ovomu svijetu. Bio sam ispunjen ljubavlju, ali je nisam imao komu darovati, ni s kime je nisam mogao dijeliti. Rasipao sam je , zato, po svojim pričama, u svojim pjesmama, u svojoj mašti i-živio sam od toga. Dobro. No, zato je trebalo otrpjeti mnogo!
Da se vratim u Pariz. Dvojica mojih kolega su se vratila na studij u Hrvatsku, a ja sam ostao u stanu jedne bogate Parižanke. Kako me ta žena voljela, pazila i mazila. Sve što sam poželio, ona je ispunjavala. A moje želje nisu bile obične. Želio sam putovati svijetom, odsjedati u skupim hotelima, ploviti na jahtama, zabavljati se u visokim društvima, a sve sam to mogao kao pratitelj te žene. Od klošara postao sam gospodin rado viđen i pozivan u otmjene salone jet-seta. Sviđao mi se taj parazitski život, ali više nisam podnosio tu dobru, ali dosadnu ženu. Predstavljala me kao mladog slikara i pjesnika koji obećava, što sam, neskromno priznajem, i bio. Nije trebalo dugo, a da moje slike postanu tražene u tom društvu. To me motiviralo da radim u atelieru koji mi je raskošno uredila moja bogata zaštitnica i sponzorica. Zaredale su izložbe, novine su počele pisati o meni kao o velikom umjetniku iz male zemlje. Pomislio sam da je ta žena s kojom sam bio iz interesa, daleko od ljubavi, doista u mogućnosti svaki moj san pretvoriti u stvarnost. No, uz nju više nisam mogao ni živjeti, kamo li sanjati. Tražio sam izlaz, koji više nije bio u povratku kući, nego u ostvarenju, kako se to zove, američkog sna. Uspjeti u Americi, postao je imperativ mog života. Sada sam imao i svoj novac, veliki broj poznanika među bogatim i utjecajnim ljudima. Imao sam i siguran recept za uspjeh. Znam da ti se ovo neće svidjeti, ali želim se iskreno ispovjediti. Recept nije bio originalan, ali je nevjerojatno koliko je u mom slučaju bio djelotvoran i svaki put upalio: trebalo je samo biti dobro informiran o bogatim i moćnim damama, bez obzira na bračni status i godine, šarmirati ih, što meni u tim godinama nije bio nikakav problem, predstaviti se umjetnikom u usponu bez pokroviteljstva, i te moćne, na prvi pogled nedostupne dame, ubrzo bi me posvajale i prisvajale. Kako su se brzo zaljubljivale u moje oči, moju kosu, u moje tijelo koje doista nisam štedio. Ne boj se, draga moja, ponavljam, ni jedna nije doprla do moga srca. One su imale jednoga, jedinstvenog i neodoljivog, a ja sam njih imao sve, a zapravo niti jednu. Zato su one organizirale moje izložbe, objavljivale moje knjige, prodavale slike, odvodile me na televiziju, preko njih sam često bio gost u Bijeloj kući. Koje sam sve face upoznao! Moj američki san ostvario se u svoj svojoj punini. Redovito sam se javljao roditeljima, znali su za moj uspjeh i ponosili se time. Čak su me dvaput i posjetili. O svemu smo pričali, ali o tebi nikada! Zašto, to mi je teško odgovoriti. Oni nisu znali za našu ljubav, nisu znali za moju bol i želio sam ih poštedjeti toga. Bio sam siguran da oni o tvom životu nešto znaju, ali ja sam se plašio da mi ne povrijede ranu, plašio sam se novog mača u moje ranjeno srce. O tebi, draga moja Kety, ništa nisam znao sve donedavno. Na predstavljanju moje nagrađene zbirke pjesama izdavač je organizirao i konferenciju za novinare. Nisam niti znao da su pozvani djelatnici Hrvatskog veleposlanstva u Americi. Predstavljeni su mi, a među njima je bila i jedna draga gospođa.
Već sam bio navikao na taj glamur koji se stvarao svaki put kada bih imao izložbu ili promociju knjiga, ali tu večer imao sam tremu. Kao da sam predosjećao da će se dogoditi neko iznenađenje, nešto neočekivano. Istina je da je to bilo prvi put da su pozvani i moji sunarodnjaci-Hrvati, jer ja, osim s roditeljima i par prijatelja, nisam godinama imao nikakvih kontakata s domovinom. I prezime sam amerikanizirao, imenu to nije bilo potrebno-Viktor je na svim jezicima pobjednik, tako su govorili moji agenti. I doista sam, u karijeri, bio uvijek pobjednik. U zlato se pretvaralo sve što bih naslikao, a posebice ono što bih napisao-priče, pjesme, romani. Ne bi vjerovala, ljubavi jedina moja, kako ljudi među kojima živim dvadesetak godina nemaju mašte. Oduševljavaju se mojim romantičnim, tužnim, ljubavnim pjesmama koje, vjerujem, u Hrvatskoj nitko ne bi objavio ni u zidnim novinama. A ljubavne priče iz naših krajeva, koje ja pišem rutinski, proizvodim serijski, za njih su pravo otkriće. Ja svoje porijeklo ne tajim, ali ga bez potrebe i ne ističem, zato me mediji tretiraju kao neobično darovitog Amerikanca koji se izdvaja osobitim stilom slikanja i pisanja. Pišem ti o stvarima koje možda i ne bih trebao tebi govoriti, ali eto, zanesem se.
Dakle, na toj večeri, priređenoj meni u čast, prvo iznenađenje bila je dodjela ugledne pjesničke nagrade za moju novu zbirku pjesama. Znam da ćeš se nasmijati na ovo “novu” jer najveći broj tih pjesama ti si pročitala prije dvadesetak godina. Vidiš- i ta mi je ideja upalila. Moje prve, najsretnije stare pjesme, prodao sam pod nove.
Kako se bliži vrijeme slijetanja zrakoplova, sve teže mogu sabrati misli i napisati smislenu rečenicu. A želio bih da ti nakon ovoga pisma sve bude jasno, da ne trošimo vrijeme na dodatna objašnjavanja.
Nagradu nisam očekivao, ostao sam zatečen, ali radostan. Cijelo vrijeme tog slavlja gospođa iz Hrvatske netremice me gledala. Pomislio sam kako će mi se pokušati nametnuti, kako je se neću moći riješiti i kako će sve to završiti u krevetu. Pokušao sam ne obraćati pažnju na taj prodorni pogled, ali kroz moju glavu prolazile su neobične misli, nekakva sjećanja, dvojba – poznajem li odnekud tu ženu? Bio sam gotovo siguran da je ne poznajem, ali mi te oči nisu dale mira.
Nakon svečanosti oko mene su se okupili novinari, prijatelji, čestitari. Ispod oka motrio sam gospođu koja se probijala kroz uzvanike prema meni. Došla je do mene, čestitala mi, a potom u jednom dahu upitala:
– Gospodine Viktore, znači li vam što ime Kety?
Pogledao sam je ispitivački ne znajući u tom trenutku što odgovoriti, a mojim tijelom prostrujali su neki čudni osjećaji, toplina se razlila svakom mojom venom, krv mi je jurnula u obraze.
– Oprostite na indiskretnosti, no vaša zbunjenost govori mi da sam na pravom putu, da su moje sumnje opravdane. Jeste li rođeni u Hrvatskoj i poznajete li neku Katicu? Uhvatio sam je pod ruku i uz kratku ispriku svima, izašli smo ispred zgrade.
– Tko ste vi gospođo i otkud vam takva pitanja? Poznajete li vi Katicu, znate li vi moju Kety? Govorite, recite sve što znate, molim vas! – sklopio sam ruke pred tom ženom.
– Nedavno sam došla u Ameriku, radim u veleposlanstvu, a vas gospodine Viktore upoznala sam jako davno i ne znam je li zgodno podsjećati vas na to. Upoznala sam vas kao tužnog, uplakanog dječaka koji je tražio svoju djevojku Katicu. Sjetite se, ja sam Vera, Katičina cimerica koja vam nije željela reći sve što je znala o Katici. Voljela sam cimericu i obećala sam joj da nikome, pa ni vama, neću reći kamo je otišla. Bilo mi vas je žao, ali održala sam obećanje. Eto vidite, kako su čudni putovi Gospodnji… – govorila je gospođa Vera, a ja sam u nju gledao kao u priviđenje, slušao sam kao da izgovara čarobne riječi koje su mi dopirale ravno do srca.
Kroz maglu sam se sjećao neke drske djevojke koja me dočekala u Katičinoj studentskoj sobi prije dvadesetak godina, koja me otpravila s nekakvim zagonetnim smiješkom. Ta slika je ponovno oživjela u meni, ali zbog probuđenih osjećanja i neke čudne nade, nastojao sam je izbrisati.
– Gospođo Vera, slušam Vas, pričajte dalje, gdje je Kety, što je s njom, je li živa, što radi, ima li muža, ima li kćer i kako se zove, je li…? – redao sam pitanja kako su mi padala na pamet, zanesen očekivanjima, potpuno nesvjestan gdje se nalazim.
– Živa je, zdrava i uspješna poslovna žena. Nema muža, ima kćer Viktoriju. To je najkraće i najvažnije što vam mogu reći, a njen život je duga i zanimljiva priča čije detalje odlično poznajem, jer smo uvijek bile i ostale dobre prijateljice. Viktore, ona zna da ste vi uspjeli, zna da živite u Americi, često je pričala o vama, ali nikada, unatoč mome nagovaranju, nije smogla hrabrosti potražiti vas. Ako vam nešto znači, mogu vam dati njezinu adresu. Vi učinite prvi korak, bez obzira što ste povrijeđeni. Znam koliko ste je voljeli, a znam da ni ona vas nikada nije zaboravila.
Riječi koje je izgovarala ta draga žena bile su melem za moje ranjeno srce koje je godinama krvarilo zbog prekinute ljubavi, prekinute, a ipak vječne. Bez obzira gdje sam bio, što sam radio, nikada ni jedan dan, ni jedan sat, a možda ni minuta nije protekla, a da nisam pomislio na svoju Kety, svoju ljubav, muzu, najveće nadahnuće u svemu što sam radio. Da, ti si sve to bila, draga moja Kety i zato sam tvoju adresu zgrabio iz ruku gospođe Vere, a da joj nisam ni zahvalio.
Napustio sam te noći i svečanost i prijatelje, otišao u stan i prepustio se uživanju i novim spoznajama, a moja dugogodišnja maštanja već su dobivala oblik stvarnosti, mojoj čežnji nazirao se kraj. Zato sam isto jutro poslao knjigu i svoju adresu. Htio sam ipak na neki način uspostaviti kontakt s tobom. Plašio sam se ponovnog razočaranja koje, siguran sam, ne bih preživio. Kada sam dobio kartu od tebe da me želiš vidjeti, ostao sam bez daha. Iz tih nekoliko riječi pročitao sam da me još uvijek voliš i da me željno očekuješ. Nisam ti javio da dolazim, pa sam svjestan da me na aerodromu u Zagrebu ne možeš ni čekati, pa ipak, spoznaja da se nalazim ponovno u istom gradu gdje ti živiš ispunjava me srećom. Došao sam pred tvoja vrata jedva dišući, a srce je udaralo kao mlinski kotač. Duboko sam udahnuo i pozvonio. Vrata mi je otvorila prekrasna djevojka. Ti! Upravo onakva kakve te se sjećam.
– Trebam gospođu Katicu – jedva sam procijedio od uzbuđenja.
– Mama je otputovala u svoj rodni kraj i ne znam kada se vraća. Tko ste vi, gospodine? Jesam li vas negdje vidjela? Da! Slika u novinama, knjiga! Viktor, Viktor! – vikala je djevojka i počela se smijati širom otvarajući vrata.
Učinilo mi se da me gleda podsmješljivo, pa sam zahvalio i brzo se spustio stepenicama. Taksist me još čekao. Produžio sam u naš zavičaj. Vožnja se odužila, a moje nestrpljenje je raslo. Nisam više znao ni što bih ti napisao, pogotovo što me taksist čudno gledao dok sam tipkao po kompjutoru. Nisam imao snage odgovarati na njegova mnogobrojna pitanja, pa je i on odustao od zapitkivanja, a ja od pisanja. Molim ga da me vozi na rijeku, da ne svraća u grad. Sluša. Nevjerojatna slika, molim ga da uspori dok se vozimo uz rijeku. Vidim te, sjediš na našem mjestu, zamišljena. Uživam. Još samo jedna rečenica i moja ispovijed je gotova. Već ti vidim i oči. Podižeš se i trčiš prema meni. Zar je moguće da si naslutila moj dolazak ili je sudbina doista tako moćna!? Oh, Bože, hvala ti na ovome susretu, na ovome danu, na ovome dragocjenome daru!
www.tomislavnews.com /Iz romana “Zatišje” autorice Ljube Đikić