Stigli Duvnjaci sa svih strana svijeta, pomolili se svojoj Gospi, najeli se i napili, pa na red došla i tako banalna pitanja kao što je lemozina (milodari).
Šta mislite koliko je pratar danas skupio lemozine?
Ovo pitanje postavi netko iz moga društva pod šatorom nakon Gospojinske mise u župi Seonica kraj Tomislavgrada koja je, do međugorskih ukazanja, 200 godina bila glavno hodočasničko mjesto za Hercegovinu. I ove se Gospojine okupilo u Seonici više od deset tisuća vjernika i dernečana.
Stigli Duvnjaci sa svih strana svijeta, pomolili se svojoj Gospi, najeli se i napili, pa na red došla i tako banalna pitanja kao što je lemozina (milodari). Netko sračuna da je na misi bilo barem deset tisuća misara. Ako je svaki od njih ubacio po dvije marke, to je iznos od 20 tisuća maraka.
– Evo, ja ću uzet lemozinu na koncesiju i dat pratru unaprid 30 iljada maraka za svaku godinu – javi se Rodijak Ćipa. Ja sam vidio da neki tajkuni ubacuju po pedeset, pa i stotinu maraka, a jedan Australac, neću kazat koji, ubacio sto dolara. Samo, nije pratar lud ka rvacka vlast da daje na koncesiju ono od čega živi. Mislim na rvacki autoban.
I nastavi se priča o koncesijama. Pa je Rodijak još kazao kako bi, osim lemozine, na koncesiju uzeo policijske radare.
Načičkalo ih pored svih prometnica, i to baš na ravnim dijelovima ceste gdje je ograničenje 60 km na sat.
Inače, Tomislavgrad je jedinstveno turističko mjesto. Ne radi se ovdje turistička strategija na strancima, nego na domaćim ljudima, gastarbajterima i iseljenicima. Za Gospojinu dođu svi iz “rominga“, pa se slavi i fešta na sve strane. Ovdje se ljeti ide s pokopa u svatove i na derneke.
Naime, raseljeni Duvnjaci u zavičaju se samo pokapaju i prave svadbe, ovdje se šišaju i prave frizure, te popravljaju zube, pošto je to mnogo jeftinije nego na Zapadu. Mogu kazati da nam puno ljepši odlaze na Zapad nego što dođu ovamo na odmor.
Mladež iz druge i treće generacije dovodi ovamo preko ljeta svoje prijatelje “svake vire i nacije“. I veoma im se dopada duvanjski kraj. Ne toliko zbog prirodnih ljepota, koje se nesporne, nego više radi mogućnosti da se opuste za sitne novce. Mogu se napiti i voziti s gasom do daske, parkirati gdje žele, mogu pjevati, urlikati i vikati svaku noć bez zadrške…
– Prava država – veli mi jedan mladi Švicarac u jednim svatovima. Koliko sam gluposti samo danas napravio, to u Švicarskoj ne bih mogao platiti mjesečnom zaradom. A ovdje? Parkiraš gdje hoćeš, voziš kako hoćeš.
Biznis s nesrećama
U Tomislavgradu se kaže kako sretne vozače udari njemačko auto, a nesretne neregistrirano. Uistinu, moj susjed sa švicarskim autom udario jednog Duvnjaka koji je od švicarskog osiguranja naplatio dobre novce.
– Pa me jučer moli da ga još jednom udarim autom – žali mi se susjed, inače švicarski gastarbajter. Je dobar čovik, ali meni tamo biliže negativne poene. Još mi veli da ga udarim svojim autom po nogi, da mu je prilomim. Meni smišno, ali čovik veli kako ionako ne radi, a od Švicera bi moga izvuć invalidninu. E, nećeš, kažem ja. Ja poštujem svoju Švicarsku. I stalno pazim da nekog ne zveknem. More mi se podmistit s autom. Jučer zamalo nisam jednog čovika udario autom. Kud kočiš, đava te manita odnija, kažem ja. A žena veli: nije on manit, nego ti pazi.
Sve je to mogao biti razlog da EU primi BiH u svoje društvo bez ikakvih zahtjeva. Neka ostane ovakva kakva jeste, kao turistička destinacija gdje bi Europljani mogli liječiti svoje frustracije, pošto žive u preorganiziranom društvu gdje se svaka greška kažnjava.
Zamantala me kuba
Za Gospojinu stigao s broda i moj susjed Dario Gudelj, prvi pomorski časnik iz Tomislavgrada, inače bivši splitski student kojemu je ovo bila prva plovidba. I donio kube. Zapalio sam jednu i zamalo pao u nesvijest dok sam pola popušio. A onda me upozoriše da se dim iz kube ne uvlači u pluća. Kasno je sada. Još mi se gadi i cigareta.
Slobodna Dalmacija
